Evo, noć je stigla za sve ljude:
prigibam svoje čelo na taj kamen,
u kojemu vjekovi slijepo prolaze
dok gore, u visinama, zvijezde blistaju.
Među tvrdim hridinama podupiru me
materinske ruke zemlje.
Goli sam čovjek. Danas sam se rodio,
kao prostrana svjetlost, u njenoj kori.
Niti mrem niti sanjam. Otvaram oči
i šireći svoje istinske ruke
dotičem jezgru svoga ljudskog bića,
iskonski vjetar koji me rodio.
A u čelu, u klisuri, njenu dozivanju
život se ruši i goreći očekuje
glas Boga koji nad svijetom viče
i razbija se, trepereći, među zvijezdama.
0 comments:
Objavi komentar