Ispružio sam naprijed svoju nadu,
kao što se ruka pruža, naširoko,
i dotakao sam vas tamo, u vašem svijetu,
koji vas sada ima zauvijek.
Ali vi ste mrtvi i ja ne mogu
uzdignuti se do vaše smrti,
jer sam zemlja, jer sam materija,
a vi svjetlost nebeska.
Premda saog sebe gnjetem, premda se trgam
i do krvi sam sebe bičujem,
neću vas više sresti, stari prijatelji,
vi ste već otišli zauvijek.
Jedino, u noći, ja vas se sjećam,
ali i sjećanje vas raspršuje.
Već ste ništa: nejasna gorčina
koja žalosno iščezava.
I evo, stidim se ovog tijela
koje me među živima zadržava,
Vi ste mrtvi i dok sam u životu
ne mogu vas susresti u smrti.
0 comments:
Objavi komentar