Manuel Altolaguirre (Málaga, 29. lipnja 1905. - Burgos, 26. srpnja 1959.) španjolski je pjesnik.
Studirao je pravo, ali njegova prava strast bila je tiskarstvo. Sam je tiskao i izdavao časopise, kao i svoje i tuđe knjige. Španjolski pjesnik Pedro Salinas negdje je za njega zapisao da ga zamišlja kako putuje svijetom, vozeći na kolima pokretnu tiskaru.
Nakon građanskog rata pobjegao je u SAD. Nakon dvadeset godina vraća se u Španjolsku i netom po povratku pogiba u prometnoj nesreći, zajedno sa svojom suprugom, također pjesnikinjom Conchom Mendez.
Altolaguirre predstavlja manji, ali vrijedan glas u brojnoj grupi značajnih pjesnika svoje generacije. Upijao je u sebe Jimeneza, narodni stih, španjolsku klasiku i moderna strujanja, ali je od svega znao dati i svoju vlastitu skladnu sintezu.
Altolaguirre predstavlja manji, ali vrijedan glas u brojnoj grupi značajnih pjesnika svoje generacije. Upijao je u sebe Jimeneza, narodni stih, španjolsku klasiku i moderna strujanja, ali je od svega znao dati i svoju vlastitu skladnu sintezu.
Poezija mu je elegična i pomalo romantična, suptilna, profinjena i dorađena. U njegovim malim temama ima težine i tragike ljudskog življenja.
Zbirke:
- Pozvani otoci (Las islas invitadas, 1926),
- Primjer (Ejemplo, 1927),
- Ljubav (Amor, 1931),
- Sjedinjenje samoće (Soledades juntas, 1931),
- Spora sloboda (La lenta libertad, 1936),
- Privremeni oblak (Nube temporal, 1939),
- Kraj jedne ljubavi (Fin de im amor, 1949),
- Pjesme iz Amerike (Poemas en America, 1955).
Sastavio je i jednu antologiju poezije španjolskog romantizma.
0 comments:
Objavi komentar