 |
| Spomenik Ivanu Bunjini u Moskvi |
Nedaleko od puta, pod dubom,
Pod zrakama što su kao žar,
U grmlju, zaraslomu grubo,
Spi invalid sijed, prosjak star.
Klonuvši od dugog puta, leže
Da odahne pod međom, u sat
Kad smorene noge sunce žeže,
Obnažene grudi mu i vrat.
Vidno, posve svlada ga bijeda,
Jasno, nigdje utočišta nać,
Naredi mu udes bespoštedan
Pod prozore stenjati uz plač.
Takvog nećeš sred prijestolnice
Naći: ispīt sav bijedom lik!
Rijetko za rešetkom tamnice
Moć susresti se takav patnik.
Mnogo snage u dugom vijeku
Na teški je potrošio rad,
No na rubu groba je čovjeku
Noga, pa mu snaga manjka sad.
Iz naselja ide u naselje,
Jezik molbu muca jedva već,
Smrt je blizu, no još muke velje
Preko starca nesretnog će preć.
Zaspao je. Potom, u stenjanju,
U prošnju se Krista radi daj…
Silnoj tuzi, bijedi, stradanju
U Rusiji – ne vidi se kraj.
Ivan Bunjin
0 comments:
Objavi komentar