Da skine perje s mrzlih arhanđela,
sniježenje zuba bijelo i plameno
na plač izvora sudbom je suđeno
i na pretešku neutješnost vrela.
Da dušu svoju stopi u metale,
da oganj gvozdu da svoja svitanja,
skidahu patnje s krutih nakovanja
kovača bijesnih ruke uzdrhtale.
Pred bolnu igru oštrih trnovina
i pred zlokobnu malodušnost ruža,
pred samrt koja izjeda i boli
bačen sam evo, i ta ruševina
nit čemu služi niti mi što pruža,
već da te volim, samo da te volim.
Miguel Hernández
0 comments:
Objavi komentar