Tvoje noge gaze po različitim morima,
o, usnula ljepotice,
i u uspavanci tvoga tijela, otkrivač novih otoka,
plovim oko mjesta gdje se rijeka dijeli u kanale
i bijela se voda ušutkuje u travi,
kao da se ženstveni pejzaž uspavljuje.
Idem s tobom, koja si mladost i spasenje,
ali nosim mrtvace, kao što pustijne vuku križ jednog sunca.
Otvorilo se vrijeme, jedan prozor bijaše
ali daleko od bubnjeva i krikova,
ja sam ostao gledajući te, ženo živa,
punu svršetka i početka, kao život i doline,
i nada je tolika bila da su mi gorjele oči.
Braća su moja ovi leševi prostrijeljenih,
koje voda ispire i nosi močvarnim grobištima.
Moj je trg bombardiran, i kuća, i crkva.
Ustremljujem se usred stijenja, prljav, naprasit i ogorčen
i slijedim te, vidim te, presrećem te, i motrim te.
Zajedno s travom rijeke život se obnavlja.
Lêdo Ivo
0 comments:
Objavi komentar