Mrtva,
kako si jasna,
kakva li svjetlost ostade
među tvojim prstima.
Mrtva, kako si jasna
i procvala...
Ti si lahor
koji mašući zbogom prolazi iznad lišća.
Lahor koji raznosi i prosipa mirise.
Ti si lagani hod vjetra
kad već nitko ne prolazi ulicama.
Ti si grana lipe u kojoj tišina cvate,
ti si jezero gdje se slike komešaju,
ti si tajna nostalgija svečanosti
koja romoni u perivojima.
Pjevajući,
kližući rukama po zidovima,
prolaziš skupljajući
crvenu i zrelu krv kupina.
Ideš i vraćaš se
samotna i prozirna
i prati te sjećanje stvari.
Mrtva, kako si jasna
i izgubljena.
Ti si pomračenje noći,
ti si balkon okrenut prema vjetru,
ti si pero samotno i glatko.
Sjene ponovno plešu,
miris vode ispunja zrak,
grane kao prsti kucaju na prozore.
Lahor ima mekane kose bola.
Sama prolaziš krajem šetališta.
Ne pokazuješ lice.
Prolaziš okrenuta leđima, u bjelini.
Kako si lagana i slatka, poput sna!
Dah noći je pun tjeskobe,
a iz mene izlaze samotne riječi.
Ti si miris djetinjstva, zaostao u hridini,
ti si odjeća djetinjstva, zaostala u polju,
ti si muka djetinjstva, zaostala u noći.
Iznenada
gubim oblik tvog lica.
Kako si svježa!
Prolaziš, a iz prstiju tvojih
teku izvori.
Kako si lagana,
laganija od plesa!
Tek što si stigla, tek što si se vratila,
već si iščezla na dalekim cestama.
Pijesak gladak i bijel
po kojemu nije
gazila nijedna noga,
pero glatko,
tjeskoba, svježe vrelo
i lahor.
Sophia de Mello Breyner Andresen
0 comments:
Objavi komentar