Od toga je trebalo početi: nebo.
Prozor bez daske, bez podstave, bez stakla.
Otvor i ništa više,
ali otvoren širom.
Ne moram čekati vedru noć,
niti prigibati glavu
da bih se zagledala u nebo.
Nebo mi je iza leđa, pod rukom
i na očnim kapcima.
Nebo me čitavu obavija hermetički
i podiže odozdo.
Ni najviše planine
nisu bliže nebu
od najdubljih dolina.
Ni na jednom mjestu nema ga više
nego na drugom.
Oblak je isto bezuvjetno
pritisnut nebom kao i grob.
Krtica je isto vaznesena
kao sova što krilom leprša.
Stvar koja u ponor pada,
pada iz neba u nebo.
Sipki, tečni, stjenoviti,
usplamtjeli i nestalni
beskraji neba, mrvice neba,
lahori neba, hrpe neba.
Nebo je sveprisutno,
čak i u tami pod kožom.
Jedem nebo, izbacujem nebo.
Klopka sam u klopci,
stanovnik nastanjeni,
zagrljaj zagrljeni,
pitanje u odgovoru na pitanje.
Podjela na nebo i zemlju
to nije pravi način
da se misli o toj cjelini.
Dopušta samo da proboravim
na točnijoj adresi
koju je lakše naći
ako me tkogod traži.
Osobni znaci su mi
ushit i očaj.
Wisława Szymborska
0 comments:
Objavi komentar