Zima je moja draga
sa šumskim životinjama.
Prije zore se moram vratiti,
to lisica zna i smije se.
Kako oblak podrhtava! A na moj
Posuvraćeni okovratnik pada
gomila krhkog leda.
Zima je moja draga
stablo među stablima i doziva
zlosretne vrane
u svoju lijepu krošnju. Ona zna
da će vjetar, kada padne sumrak,
podići njenu ukočenu, injem optočenu
večernju haljinu i poslati me kući.
Zima je moja draga
sa ribama i nijema.
Podatan sam vodi, što je potezom
peraja iznutra blago kreće,
stojim na obali i gledam
sve dok me sante ne otjeraju
kako roni i kako se okreće.
I opet pogođen lovačkim krikom
ptice koja svoja krila nadamnom
svija padam na otvoreno
polje: ona čerupa
kokoške i dobacuje mi jednu bijelu
ključnu kost. Stavljam je oko vrata
i odlazim kroz gorko paperje.
Nevjerna je moja draga,
znam to, ponekad krišom
svrati, na visokim štiklama, u grad,
u barovima ljubi čaše
slamčicom u duboka usta,
i nalazi za svakog pravu riječ.
Ali ja taj jezik ne razumijem.
Maglenu sam zemlju vidio.
Magleno sam srce nosio.
Ingeborg Bachmann
0 comments:
Objavi komentar