Ostavih svijeću sa strane, i na rubu
otkrita kreveta sjedoh posve tih,
nijem i smrknut, sa zjenom nepomičnom
uprtom u zid.
Koliko stajah tako? Ne znam; kad me pusti
ta opijenost i užasna bol,
svijeća je izdisala i smiješilo se sunce
s balkona mog.
Također ne zam, u tim užasnim satima,
ni što sam mislio ni što proživjeh tad:
jedino pamtim da sam plakao i kleo
i u toj noći da sam postao star.
Gustavo Adolfo Bécquer
(Prijevod: Nikola Miličević)
0 comments:
Objavi komentar