 |
| Gustavov spomenik |
Nisam spavao, lutao sarn limbom
u kom predmeti mijenjaju oblike,
tajanstvenim prostranstvom koje dijeli
san od besanice.
A misli što su oko moga mozga
obilazile u kruženju tihom,
stišavale su ples svoj polagano
sve sporijim ritmom.
Vjeđe skrivahu odraze svjetlosti
kojom kroz oči ispunja se duša,
no svijet vizija od drugoga svjetla
sjao je unutra.
Tada odjeknu u mojemu sluhu
šum neki, sličan onom što zamršen
po hramu luta kad vjernici s amen
molitvu završe.
I čuh glas neki ugodan i tužan
gdje me imenom zove izdaleka,
osjetih miris tamjana i vlage
i pogašenih svijeća.
Spusti se noć, u ruke zaborava
padoh, ko kamen, u krilo mu tmurno.
Tu usnih, a prenuvši se viknuh:
"Netko moj je umro!"
Gustavo Adolfo Bécquer
(Prijevod: Nikola Miličević)
0 comments:
Objavi komentar