Pokriva čitav svod
U beskonačnost dugačak gust oblak,
Težak i blijed i bijel od mjeseca
Što nazire kroz koprenu se njemu,
Kao krug malen koji baca sjaj
Tako slab da ne ostavlja za sobom
Nikakve sjene stabala ni stijena.
Za časak blaga svjetlost mrak obasja;
Putnik, što gleda zamišljen u tlo,
Idući pustim putom, trgne se,
Osvrne - oblak, gle, otvorio se -
Za tren se nijemo zagleda u nebo,
U čisti mjesec, u svod koji sja.
Po tamnoplavom nebu tisuću
Za mjesecom se mrvi sjajnih zvijezda
Što plove tamnim ponorom iza njeg;
Kako se brzo gube odatle -
Ne izgube se ipak! Počne kiša
I zvijezde pođu svojim tihim putem
U beskonačnu daljinu, a svod,
Što sve ga više sužuje bijel oblak,
Sve više tone u svoj svijet bez dna.
Blistavi prizor zatim zamre, duh
Uznemiren Ijepotom koju ćuti,
Polako opet tone u svoj mir
I preda, blag, sanjarenju se sav.
William Wordsworth
(Preveo Luko Paljetak)
0 comments:
Objavi komentar