Svud smo. I nigdje. Kročiš,
i zimski te vjetar susreće.
U crkvi, po danu i po noći,
pjeva i gasi nam svijeće.
I često se čini – u tami,
kraj zida, na uglu, daleko,
gdje smo već pjevali sami,
jos pjeva i hoda Netko.
Gledam taj vjetar, ko vezan:
shvatit ću – to plaši mene.
I blijedim. Čekam. Al’ ne znam
na koga je red da krene.
Ja znam sve. Jer nas je – dvoje.
I nitko sad reći neće,
da još netko ovdje poje,
i netko tu gasi svijeće.
Aleksander Blok
0 comments:
Objavi komentar