Koliko jabuka zasadih, a sada nijednu nemam na pragu sačuvanu.
Pa neka sahne i ova, s plodom gorčine i snoviđenja.
Tko nas je ostavio i zašto nadohvat ljudima, blizu njihova udesa
da svaka naša kretnja dotakne u njima jednu ranu
i uznemiri srce zemlje? Da svaka naša misao
otrgne u njima jednu granu
koja se njiše dugo i tople cvjetove stresa.
Danas nema cesta i suhe rijeke u koritu ljeto opkoli.
A sutra ću stajati, znam, na raskršću svih jeseni
strpljino kao oni koji se vraćaju nakon poplave.
Veliki kamen stavih sebi pod uzglavlje
s tom ljubavi koja je ponovila u meni
sve izgubljeno i sve što boli.
Vesna Parun
0 comments:
Objavi komentar