Smiren u tvojim krošnjama, nejasno obzorje, dan
velik i zlatan pjeva o svom odlasku.
Taj šum kao da ponavlja u lelujanju
moju najskriveniju riječ, moj nedodirnut san.
Svaki vjetar koji u tebi noći izrani raščupanim prstima
tvoja stabla. A ona zahvalno trepere.
I šumna, ne rastaju se nikad sasvim
od sjena večernjih, od posrebrnih plima.
Ti pamtiš samo najčišći glas i najdublje ime.
Kraj tvojih izvora mržnja poblijedi
i zlo se slomi, a lažna kretnja skameni.
Dobro je negdje naći stablo gdje ceste prezime
i počinuti pod njegovim lišćem.
Pticu njegovu prepoznati u daljini
i odozvati se.
Dobro je slutiti negdje plavo sjenovito ljeto
i uputiti se onamo.
Vesna Parun
0 comments:
Objavi komentar