Žene idu s rada pa se između njiva
uspinju u brdo... U praznoj se večeri
pomiču poput stada i šire nosnice.
Kad se približe šumi, u trenu
zapjevaju otegnutu pjesmu poput momaka,
a kad im se na kraju glas što ga zavlače
silno otegne pa namah utihne,
čini se da njihove bose stope s tratine
čujemo kao muklu osamljenost.
Po svim jesenskim međama idu žene
s rada, njihov se pjev razliježe šumama,
i ja bih da gorku zemlju stavljam u usta, od tuge
kad ih čujem.
Edvard Kocbek
(Preveo Slavko Mihalić)
0 comments:
Objavi komentar