Uz vjetreni toranj mjesečinski
trajaju žrvnjevi mlinski,
u snu šaptanje rijeke.
Muk se prosuo u dubine,
Bog je ustavio strahotne mline
na tren ili za vijeke.
U tišini veslamo
s nekoć smišljenom omamom,
u meni trepeće korak.
Gdje si, zemljo, da se sakrijem?
Gdje je nebo da zavapijem
da me da na tihi oblak?
Edvard Kocbek
0 comments:
Objavi komentar