Ležim u šatoru i osluškujem tišinu,
glasa se kao po svršetku sajma,
gusnu sjenke i nježno se pletu u uzao,
sad tiše sad brže kucaju
isprva uhodano, zatim čudno zbunjeno,
ustrepću, najposlije, silovito i ludo,
kao kad bi naglo hrupio u urarnu.
I odjednom znam: došli su i gnječe se,
jer neprestano mislim na njih i zovem ih,
došli su, svatko sa svojom posljednjom urom,
već mi ih uručuju u baštinu
i već mi nježno pune šator,
već kucaju i drhte i trepću
i pletu vijence burne tišine.
I kada se do dna zgusnula tama,
zagledao sam se pa ih prepoznao:
prvi mi pusti nerođeno dijete,
drugi uspon na Jalovec, treći marke,
četvrti vinograd, peti pokladne krabulje,
trinaesti put oko svijeta, stoti osvetu,
posljednji veselu polku i žalosnu majku.
Edvard Kocbek
0 comments:
Objavi komentar