Ljubavi moja, u dimovima jednog bara
u svitanje, ljubavi moja, kakva duga
zima i kakvi srsi čekali te. Ovdje,
gdje je mramor u krvi led, a svježinom
čak i oko miriše, sada u usamljenom
šumu preko inja ja koji to tramvaj
čujem, što otvara i zatvara u vječnost
pusta svoja vrata? . . . Ljubavi, meni se ustavilo
bilo: pa ako čašica kroz buku
jedva čujnu ima drhtavicu među zubima, to je možda
tih točkova jeka. Ali ti, ljubavi,
ne reci mi, sada, kad umjesto tebe već izlazi
sunce, ne reci mi, da iz onih vrata,
tu, s tvojim korakom, ja čekam smrt.
Giorgio Caproni
0 comments:
Objavi komentar