Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vrijeme,
blijed, hladan, obraz ti posta,
ko led sam cjelov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz cio život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osjetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cijela.
Ti skrši zajvete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubljaše ono?
Ti nikome od tih ljudi
ne biše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i vječno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smjerno,
što srce ti nehajno
već presta biti vjerno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga ljeta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nijema, tuga.
Lord Byron
0 comments:
Objavi komentar