Hej, to bješe zbogom, a ne doviđenja,
kad smo si posljednji put, tužni, ruku dali.
Lice mi tvoje isčezlo, k'o u daljini rupčić mali,
što je mahao za sreću na putu strpljenja.
Ne, sreće biti neće: sve do rastajanja
obraz nam svakom prepun suza bješe,
što tješit nas moglo - glupi ljudi nam uzeše
- nama su ostala samo tugovanja . . .
Sad su moje misli mreža paučine.
U njoj se stalno jedna sjajna muha krije.
Pustiti je ne mogu - na krilima joj med,
njime me hrani dok u golim poljima Rusije
mislim na naš dragi maleni svijet.
Janko Jesenský
0 comments:
Objavi komentar