(iz »Prve samoće«)
Godine bješe doba rascvjetano
kada lažljivi otmičar Evrope
— mlađak oružje njegova je čela,
sunčane zrake njegove su dlake —
blistavi ponos neba,
zvijezde izvodi u safirno polje;
tad onaj što bi podvorio bolje
Jupitra pićem nego mladić s Ida,
— izgubljen, prezren, poslije brodoloma —
plačući, slatke ljubavne nevolje
povjeri moru; a ono, ganuto,
prenese vjetru, preda valovima
to cviljenje ljuto,
poput lire što Arion je ima.
Od bora što se vječno u planini
s južnjakom bori čio,
ubog odlomljen dio
— uzana daska — delfin bje dovoljan
za tog putnika, tako nesmotrena
što Libiji valova put svoj dade,
a život slabom drvu.
I ocean ga proguta najprije,
a onda ga povrati
kod jedne hridi što bje okrunjena
i toplim perjem i usahlom travom
— svud alge i svud pjena —
i nađe zaklon tu gdje gnijezdo vije
ptica Jupitrova.
On pijesak ljubi i ono dijelova
od uništena broda,
što tu ga baci, hridinama poda,
jer čak i hridi jake
primiti vole zahvalnosti znake.
Gol mladić oko odijela se bavi,
da iz njeg pijesku vrati
svu morsku vodu što ju je popilo,
te ga na sunce stavi
neka ga liže milo
jezikom blagim svoje vatre mlake
i da mu sporo i umilnim stilom
iz sitnih niti siše sitne vale.
Tek što primijeti da se sred obzorja
— na kojem bješe mutno, nejednako
gorje od vode i beskraj od gorja —
svjetlosti zlato gasi,
nesretni stranac obuče sve ono
što od okrutna mora jedva spasi,
i kroza trnje gazeći sutonom
— manje umoran nego što je smeten
krenu uz hridi, gdje ni smjela krila,
što brzim letom lete,
da s njim se mjere, ne bi kadra bila.
Stigavši do vrhunca
— jakog vladara i čvrstoga zida
između mora burna
i nijeme ravni snene —
koraka već sigurna
nizbrdo dolje krene
spram slaba sjaja svjetlosti nejasne:
a to je bila u kolibi svijeća
što je u zaljevu mraka usidrena
da najavljuje luku svjetlost njena.
"O zrake — reče — niste li drhtava
Ledina djeca, budite mog jada
kraj obasjani!" I bojeć se da mu
jalna barbarska šuma iznenada
prolaz ne spriječi, ako
vjetar mu neku zavjeru ne sprema,
kao što seljak lako
strminom gazi kao ravnini poljem,
i on hodati stane,
pazeć na onaj kamen,
koji je eto i u tmini krasan,
koji je i pored zvijezda jasan
— a taj kamen je nemila tijara
(ako li lažna predaja ne vara)
sumračne zvijeri, a čelo je njeno
kočija sjajna ponoćnoga dana —:
tako i mladić gazi
šumovitom gustinom
jednako ko čistinom
i pozorno prolazi
motreći stalno kroz maglu ledenu
blistavi rubin, pravac igle svoje,
dok šuma škripi i dok vjetar poje.
I pas, što vječno bdije,
već glasno laje, putnika odgoni,
a svjetlost što je prije
sićušna bila, sada, iz blizine
izgleda poput hrasta pregolema,
leptir oboren sred pepela nijema.
Mladić stiže i tu ga pozdravili,
bez bučnih riječi i bez mnogo slave,
čuvari koza koji tu borave
i koji su Vulkanu kruna bili.
Luis de Góngora
0 comments:
Objavi komentar