I nedjeljom moj otac ustaje rano,
odjeva se u crnoplavoj studeni
i tad s ispucalim rukama što bole
od rada preko tjedna, naloži
vatru. Nitko mu nikad nije zahvalio.
Probudio bih se i čuo hladno cjepanje i lomljenje.
Kad bi se sobe ugrijale, pozvao bi,
polako bih ustao i odjenuo se
bojeć se kroničnih srdžbi te kuće,
govoreć ravnodušno njemu,
koji je rastjerao studen
i ulaštio također moje cipele.
Što li sam znao, što li sam znao,
o snazi ljubavi i usamljenim primjerima pažnje?
Robert Hayden
0 comments:
Objavi komentar