Reci tom kajanju da se umiri,
kajanju svakako dobrom, ali opasno pristrasnom.
Nemoj se prošlošću opterećivati i mučiti toliko.
Nemoj pridavati toliku važnost sebi.
Zlo koje si učinio bilo je manje
nego što pretpostavljaš, daleko manje.
Vrlina koja ti je donijela kajanje sada
i onda je bila prikrivena u tebi.
Vidi kako jedan doživljaj, koji ti se nenadno
vraća u sjećanje, objašnjava
uzrok tvog čina koji ti je izgledao
nedostojan, ali sada biva opravdan.
Nemoj se u svoje pamćenje apsolutno pouzdati:
mnogo si zaboravio – razne sitnice -
koje su te dovoljno opravdavale.
I nemoj misliti da si onoga kome je nepravda nanesena
poznavao tako dobro.
Vjerojatno je imao darove, za koje nisi znao;
ni ogrebotine možda nisu ono
što ti misliš (ne poznajući njegov život)
da su bile strašne rane koje si mu nanio ti.
Nemoj se pouzdati u svoje slabo pamćenje.
Umiri kajanje koje je uvijek
do izmišljotine pristrasno prema tebi.
Konstantin Kavafis
0 comments:
Objavi komentar