Odnekud dođe njen lik
- naravno da znam otkud -
izroni iz dubine vremena
pa stanemo
jedno nasuprot drugome
mada nismo suprotni
štoviše, zub vremena
i duh pod nebom
- ovim Ovdje -
sve nas češće
i sve više
veže
u jedan koloplet
prolaznosti
ali i pripadanja
ona sva pripada prošlosti
(i mene je sve više na toj strani)
no ipak, moja želja hoće
da bude tu, opet Ovdje
i sada
ona šuti
a ja je slušam
i tako
otkrivamo
tajne riječi
ja kažem jedno
ona svjedoči
kako to što sam rekao
znači nešto posve drugo
iako je riječ,
o kojoj je riječ
sasvim ista
ali...
- znaš,
ako sam ja mrtva
kako ti se čini
(iako lažeš da nisam)
riječi su žive
- tako mi kaže -
one ti se podaju
da bi se tvoje misli
mogle izreći
- one im
i daju
ali i oduzimaju
značenje
(ma borati, co tako
- smijen se
kako kenja na pišotu)
i zaista,
ljuštimo tako zajedno
jednu po jednu riječ
kao crveni luk
(oliti kapulu)
pomalo začuđeni i sami
što smo sve rekli
a što smo zapravo mislili
i kako je to netko mogao čuti
- a tek razumijeti?
ona i dalje stoji nijema
i nepomična
s očima od gipsa
koji glumi bijeli kamen
zagledana u dubinu
preko svoga tjemena
a ja je slušam,
kad god imam vremena
a i kad nemam vremena
uvijek se iznova obradujem
ama baš svaki put
kad ugledam Artemidu višku
koja je svoju lijepu glavu
nagnula na lijevu stranu,
pa i ja svoju nagnem
na desnu stranu,
da bar na trenutak
budemo u kontrastu
u dosluhu
i ljubavi
(na kontrapiz,
da se ne izvornemo)
Komiža, 23. 06. 2020.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar