Kad
ugledam ih, ja pozdravljam ih kao najbliži rod.
Da
mogu, jer one bi nam rekle sve što ne mogu ljudi.
Jer
one se ne stide, ni svojih uspjeha ni svojih neuspjeha. Ni dolazaka, ni
odlazaka. Ni sastanaka, ni rastanaka. Ni ožiljaka što ih nose od tuđih snova.
Na svojoj koži. I po suncu, i po kiši, stoje mirno. Staložene ko mudraci.
Osluškuju šapat ljudi i na svom licu pamte sve što skrivaju tišine. Uvijek
spremne na sebi da prime sve što život nosi. I znanca. I neznanca.
Vjeruj
mi! Ja poznajem ih sasvim dobro. Kao sestre. Kao braću. I nerijetko osjetim se
jednom od njih. Pa sjednem s njima. I sa sobom pričam kao s nekim strancem. Jer
na njima sam i pjevao i plakao. I sanjao. I zaljubljen kao slon, umirao po sto
puta. U jednoj noći. Od tuge. Od jada. Od stida. Što stida ne imaše drugi.
I od
radosti. U kojoj se rađah sasvim nov. Kao dijete. Zbog sjene lica kojeg čuvah u
svojoj nutrini.
Kad ti
kažem, vidio sam ih.
Pred
neku noć zalutao sam u smiraj dana. Dvije su se klupe cerile u suton. Bile su
tako mlade. Još nevine od sna. One su mi rekle koliko je život velik. I bez
ljubavi kako svijet je prazan. I koliko će još puta buknuti jutro. I ponovno
raspasti se sunce.
Prolazeći
pokraj njih, naprosto nisam mogao biti sjetan. Ni bez nade.
Kad ti
kažem, vidio sam ih.
Dvije
klupe stajale su prazne. Bez ičega. Gole ko od majke. I smijale se suncu, na
umoru. I noći, koja je gutala u svojoj tmini i mene i njih. I čitavu polovicu
zemaljske kugle.
One su
mi rekle da će biti tu i kad potonu sve naše lađe.
Čuješ
li me, ti što ne čuješ kako diše zemlja? Ti što buncaš o propasti svijeta i
kuneš jedared sve do jedne svoje nesretne zvijezde, jednom kad se umoriš
tražiti sebe tamo gdje te nema, poslušaj me, svrati amo.
Ne
zaboravi, neke klupe još uvijek čekaju na te.
Vinko
Kalinić
0 comments:
Objavi komentar