Vjernici dobrote


Probudi se misao i ruka sama poleti
učiniti ono što se ne mora, a bilo bi
užasno nepodnošljivo ne učiniti baš to.
Recimo, reći: Dobro jutro! I potapšati
čovjeka po ramenu. - Nehinjeno.
Kao dijete. - Čovjeka što hoda
pored tebe kao zatvorena školjka
iz koje se jeca tek zloduh straha
- straha koji kuje, okov po okov,
ornog poput kovača nekog
noću što ustaje,  i u rana jutra
svijet dok još spava, nevidljiv
od bližnjih da iskuje nam
potpune strance.

Pobuni se srce, usplahire se oči
i kadikad tijelo samo krene izgovarati ono
što riječi ne mogu. Neki pogled sjetan,
neki osmijeh vedar, kao iz čista neba
dogode se. Bljesnu. Čak i mimo naše volje.
U pô gluha dana, na sred slijepog puta,
niotkuda, obaspu nas tajne svijeta.

Povrati se vrijeme, prisjete se kosti
zašto škripe i koliko znaju biti teške,
u tren oka, pročitaju kad na tuđem licu
svaku boru sa svoje kože.

Usnu ljudi. Zaborave se.
Živi umru, dok sasvim još su
mladi.  Kao u magli jure – kažu,
odrasli su. Od galame ostaju bez sluha.
Bez vida od onog što vide. Trče, mahnito,
u čoporima, za nečim što ne znaju ni izreći.
I to nešto nazivaju životom. A Život
kao da im se ruga. Skupio se u se:
grč u grlu, čežnja, patnja
i samoća.

Čujete li kako plače ovo naše vrijeme?

Vidite li na sve strane
uzdignute pesnice, škrgut zubi
i gomile velikih, praznih riječi?

Na trgovima punim ljudi!

Gdje nitko nikoga
ne čuje.

I ne vidi.



Vinko Kalinić