Ive je bio pastir. Imao je 40 godina, čuvao je koze i živio u selu nedaleko od Komiže, ali u Komižu se nikad nije spustio sve do tog dana.
Bio je Veliki Petak kada se je Ive prvi put u svom životu odlučio spustiti u grad. Vidjevši da svi ljudi idu u crkvu, zaključio je da se tamo nešto važno događa, pa se i sam zaputio prema crkvi.
- E, ovo će bit da se tuko markat kal covik dujde u misto!
Crkva je bila puna ljudi, a posred crkve, na svečanom crvenom tepihu s pozlaćenim obrubom ležalo je ogromno raspelo. Ljudi su stajali u koloni, i redom mu prilazili, prignuli se koljenom do zemlje, poljubili raspetoga, bacili po neku novčanicu u košaricu koja je stajala poviše raspela, te se u tišini smjestili negdje u utrobi crkve.
- E, bit će da je ovi ca ga je ofanalo glovni! – zaključio je Ive, i zauzeo svoje mjesto u koloni.
Kad je i na njega došao red, učinio je Ive sve kao što su i drugi radili: prekrižio se, kleknuo i poljubio raspetoga ravno u rumeni i hladni gipsani obraz. Problem je nastao kad je Ive htio ustati. Naime, kako je imao dugu kovrčavu kosu, koju mjesecima nije češljao, kovrče su se zaplele o trnovu krunu i zaludu se Ive mahnito pokušavao iščupati iz trnovitog zagrljaja: što je Ive više potezao svoju kosu, to su se kovrče više zaplitale o bodljikavu krunu.
- Ma moloj me! Jo son dobri covik! Jo nikome ništa grubega nison ucinil! – skoro je zaplakao od muke Ive, i da nije bilo stare Viktorije koja se jedina od prisutnih dosjetila i iz sahristije donjela škare, tko zna koliko bi ta muka još trajala i kako bi se sve bila završila.
Ljut kao ris izletio je Ive iz crkve i velikim koracima zaputio se natrag prema svom selu, psujući i sebe, i trnovu krunu, i dan kad se spustio u grad.
- Cekoj, cekoj! – okretao se Ive za sobom, mahao rukom i prijetio se – Znat ćeš ti još is kin posla jimoš!
Do sela mu je trebalo nekih nepunih sat vremena, i isto toliko nazad. No, kad je Ive ponovno ušao u crkvu, na podu više nije bilo ni svečanog crvenog tepiha s pozlaćenim obrubom, ni velikog raspela, ni ikoga od ljudi. Procesija s raspetim odavno se već bila premjestila u drugu, župnu crkvu.
Stajao je sada Ive sâm nasred male crkvice u centru grada, s rukama na turu, čvrsto i još uvijek bijesno stiskajući izlizanu drvenu dršku ogromne - skrivene! - sjekire, zrikavo šibajući sumnjićavim pogledom po svim uglovima zamračenog hrama.
- Sakri si se, je?! Sakri si se, a?! Cekoj, cekoj! Nećeš ti meni uteć! – uzalud je Ive neumoljivim i nemirnim pogledom tražio rješenje svojoj zagonetki. Samo mu se s oltara, baš kao da mu se ruga, smiješio mali pozlaćeni križić.
Ive ga primijeti, odmjeri, okrene se još jednom oko sebe, pa vidjevši da mu ne preostaje ništa drugo, oštrim pogledom i još oštrijim glasom zagrmi prema malom križiću na oltaru:
- A moli, di ti je ćaća?
Vinko Kalinić
Iz "Zapisi jednog mulca"
(Facende koje ne pameti hiśtorija,
a śvi źivot śe u njima źamorśi)
0 comments:
Objavi komentar