Iz ulice mojih snova



Tko zna kako, ali evo ovako, bilo je baš tako: sreli smo se na početku Puta. Ona bijaše sva kao pobjegla iz sna. U njoj Život bȋ sve, i trepet i strast. Čak i dah! Nečujan, dok hoda i korakom svakim premješta, nebo da bude gdje je zemlja, a gdje je zemlja umjesto nje da dišem ja. Da sam bar samo na tren zastao, ili požurio, ma da sam skrenuo bilo gdje, prije no... to jutro bilo bi kao i svako drugo, a i sva druga jutra bila bi nešto posve treće. Ovako, vidio sam je. Razumiješ? Baš takvu. Baš tu. Baš tad. 

Od tad, svaki put kad sklopim oči, kad god zaželim se sna, vječni Putnik ja znam: nema ulice koja bi bila toliko duga, niti ima ikoja druga, hodati koliko mogu i sanjiv i budan po ivici Mliječnoga puta, pa kad je sasvim i na drugom kraju svijeta, preda mnom dok treperi svečana k`o radost, lepršava k`o duga.
 
Vinko Kalinić

(Foto: Stjepan Tafra)