Tko
zna kako, ali evo ovako, bilo je baš tako: sreli smo se na početku
Puta. Ona bijaše sva kao pobjegla iz sna. U njoj Život bȋ sve, i trepet i
strast. Čak i dah! Nečujan, dok hoda i korakom svakim premješta, nebo
da bude gdje je zemlja, a gdje je zemlja umjesto nje da dišem ja. Da sam
bar samo na tren zastao, ili požurio, ma da sam skrenuo bilo gdje,
prije no... to jutro bilo bi kao i svako
drugo, a i sva druga jutra bila bi nešto posve treće. Ovako, vidio sam
je. Razumiješ? Baš takvu. Baš tu. Baš tad.
Od tad, svaki put
kad sklopim oči, kad god zaželim se sna, vječni Putnik ja znam: nema
ulice koja bi bila toliko duga, niti ima ikoja druga, hodati koliko mogu
i sanjiv i budan po ivici Mliječnoga puta, pa kad je sasvim i na drugom
kraju svijeta, preda mnom dok treperi svečana k`o radost, lepršava k`o
duga.
Vinko Kalinić
(Foto: Stjepan Tafra)
(Foto: Stjepan Tafra)
0 comments:
Objavi komentar