Zateknem se, uvijek iz nova
zamišljam isti nedovršen prizor
nage tvoje ruke pružaju se k meni
i ja, koji više od života
taj zagrljaj želim, stojim nasuprot
vremenu, prostoru i snu
nemoćan da dotaknem vrhove
tvojih prstiju, pa zalutam
u izmaglici drugih misli
što dolaze, i prolaze
teške i lake, kao vlakovi
i putnici na kakvom
izmišljenom peronu,
a koje me opet sve do jedne
vode k tebi, tom ponoru
što prostire se između nas
izvan vremena, mimo prostora,
onkraj sna - i mojoj nemoći
tu sam, na litici
ni neba, ni zemlje
više zamišljen no stvaran
isparavam u dimu
bestjelesnih oblika
dan
po
dan
san
po
san
odvratna je ova hladna vječnost
što rasipa se poput kiše
kojoj ne nazire se
ni početak ni kraj
i dođe mi
da vrištim:
dodir
dodir
dodir
san nek ostane san
ali u toplini tvoga dlana
bar na jedan tren
ja da budem ja
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar