I
Zaista, živim u mračnom vremenu!
Bezazlena riječ je glupa. Bezbrižno čelo
Znak je neosjetljivosti. Onaj tko se smije
Samo još nije primio
Užasnu vijest.
Kakvo je to vrijeme u koje je
Razgovor o drveću gotovo zločin
Zato što podrazumijeva šutnju o tolikim zlodjelima!
Zar onaj što tamo mirno prelazi ulicu
Zbilja nije kod kuće za svoje prijatelje
Koji su u nevolji?
Istina: još zarađujem za život.
Ali vjerujte mi: pukom slučajnošću. Ništa
Od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem.
Slučajno sam pošteđen. (Ako me napusti sreća,
Bit ću izgubljen.)
Kažu mi: Jedi i pij! Budi sretan dok imaš što!
Ali kako da jedem i pijem
Kad ono što pojedem otimam gladnome,
A čaša vode koju popijem nedostaje žednome?
A ipak jedem i pijem.
Volio bih i da sam mudar.
U knjigama starim piše što je mudro:
Ne miješati se u sporove u svijetu i svoj kratki vijek
Proživjeti bez straha.
Održati se bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Svoje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.
Ja sve to ne mogu:
Zaista, živim u mračnom vremenu!
II
U gradove sam došao u vrijeme nereda
Kad je u njima vladala glad.
Među ljude sam došao u vrijeme buna
I zajedno s njima sam se bunio.
Tako je proteklo vrijeme
Koje mi je bilo dano na zemlji.
Jeo sam između bitaka,
Legao sam na počinak među ubojice.
Ljubav sam vodio nemarno,
A prirodu gledao bez strpljenja.
Tako je proteklo vrijeme
Koje mi je bilo dano na zemlji.
Putovi su u moje vrijeme vodili u močvare.
Govor me je odavao krvniku.
Malo što sam mogao. Ali bi vlastodršci,
Nadam sam se, sjedili sigurnije da mene nije.
Tako mi je proteklo vrijeme
Koje mi je bilo dano na zemlji.
Snage su bile slabe. Cilj je
Ležao veoma daleko.
Bio je jasno vidljiv, premda za mene
Gotovo nedostižan.
Tako je proteklo vrijeme
Koje mi je bilo dano na zemlji.
III
Vi što ćete izroniti iz potopa
U kojemu smo mi potonuli,
Spomenite se,
Kad budete govorili o našim slabostima,
I mračnog ovog vremena
Kojem ste umakli.
Jer mi smo išli, mijenjajući zemlje češće no cipele,
Kroz ratove klasa, očajni
Kad je samo nepravde, ali ne i bune bilo.
A znamo i sami:
Mržnja, čak i prema podlosti,
Unakažava crte lica.
Gnjev, čak i onaj zbog nepravde,
Čini glas promuklim. Ah, mi
Što htjedosmo pripremiti tlo za ljubaznost,
Sami nismo mogli biti ljubazni.
Ali vi, kad najzad dođe vrijeme
Da čovjek čovjeku bude drug,
Spomenite se nas
S trpeljivošću.
Bertolt Breht
0 comments:
Objavi komentar