Snijeg pokrio grob



Dobro se sjećam toga zimskog podneva, prozirnog hladnog dana, čitavih jata svraka na golim granama drveća u parku kod Jugodrpa. Bila je veljača 1961., sjedio sam u kavani Manjež i dulje od sata čekao svojega pajdaša Torija. Pribojavao sam se da nije prošle noći, nakon što smo se u kasne sate rastali u kavani Skadarlija i dogovorili sastanak u Manježu, u jedanaest sati, negdje zaglavio ili napravio skandal, što je počesto činio; njegova su napijanja bila samoubilačka, pa sam svaki čas pogledavao na sat i kroz staklenu stijenu čekajući ga da se pojavi ili barem pošalje glasnika da bih doznao što je s njim. Kad god bi zazvonio telefon kod šanka, obuzela bi me strepnja. Naše prijateljstvo bilo je jače od krvnog srodstva, mi smo čak u jednoj oporuci išli toliko daleko da smo istaknuli kako se naši potomci ne bi smjeli ženiti između sebe; bilo bi to rodoskvrnuće. Iako smo taj zavjet napisali u stihovima, nije to bila samo dosjetka ili razbibriga, nego i naše uvjerenje, naš pečat prijateljstva. Torijeva braća, blizanci, znala su reći da su ljubomorna na mene, jer sam im preoteo brata. I nakon duga čekanja ugledao sam ga kako izbija iza kazališta; na sebi je imao crni šešir s velikim obodom i dugački grombi kaput, a na rukama kožnate rukavice, to je bio moj poklon, pošteno sam ih zaradio u jednom skladištu Crvenog križa gdje me, s ulice, odvukla postarija magacionerka i rekla mi, "Ako bude dobro, ako me zadovoljiš, možeš izabrati što hoćeš s ove gomile", pa sam pred zoru, čim se razdanilo, počeo rovati po hrpama stare robe, bila je to mahom dječija roba, pa ipak sam pronašao te rukavice točno po mjeri Torijeve male ruke i kratkih prstiju, a za sebe sam iskopao duguljastu torbicu s remenom na kopču, te još i kratkom drškom, mogla se nositi obješena o ramenu ili u ruci, a u nju bi stalo par knjiga, bilježnica i pisaći pribor. Vrlo lijepa torba, s nekoliko džepića; u jednome sam pronašao malu olovnu kuglu, nisam je vadio niti previše zurio u nju, sve više sam vjerovao da ima neko značenje ili nosi simboličku poruku, ne baš onu o kojoj je Tori raspredao kao olovu samoubojstva, prije bih rekao da je ta kuglica nekomu služila kao amajlija. To je inače bila američka roba, pa ako je toliki put prevalila, a olovna kugla nije ispala, onda se taj obični predmet ušuljao i u moj život, čvrsto sam ga prigrlio i čuvao, to prije što olovo u simbolici ima značenje "preobrazbe u duh", a ne u smrt, kako je Tori govorio.

"Što će ti ta torba?" upitala je magacionerka brišući se ručnikom koji je potom bacila na hrpu prljavog rublja. "Imaš li nešto staviti u nju?" upitala je.

"Imam. Svoje rukopise", rekao sam.

"Kakve rukopise?"

"Ja sam pisac."

"Ne zajebavaj me", rekla je. "Pisci su gospoda. Ti si kurvar. Jebeš starije žene za torbak i rukavice", rekla je i počela se cerekati gurajući me prema izlaznim vratima.

Tori je veselo skakutao stazom kroz park, pokatkad bi zastao ispod nekog drveta i prislanjao uho na stablo; što li je osluškivao, zar se imalo što čuti u gluhom vremenu, ili se samo ludirao, onda bi poskočio da dohvati najnižu granu, s jedne je prhnuo zaleđeni prah i to ga je otjeralo, pa je požurio prema Manježu. Lijepo je kad netko tako vedro dolazi, makar i s velikim zakašnjenjem. Ušao je u kavanu, naklonio se gostima kao glumac na sceni, desnom je rukom skinuo šešir, lijevu je stavio na prsa, potom je raširio ruke prema meni, pa sam ustao i zagrlio ga, ostali smo malo dulje u zagrljaju, a čim smo sjeli, rekao je da se zadržao na probnom snimanju, dobio je veliku ulogu u novom filmu Joce Živanovića Čudna devojka. Skinuo je rukavice, pa je počeo trljati dlanove uz onaj šum suhe kože; odavno ga nisam vidio tako ushićenog, ali ja sam bio suzdržan, a da sam bilo što rekao, prasnuo bi u smijeh, takve sam scene i prizore već doživio. Sada sam otpuhnuo s njegova ramena biserje koje je tu palo sa zaleđene grane. Skinuo je kaput i bacio ga preko naslona stolice, zagledao se u mene, a ja sam u hipu prepoznao sjetu i tugu u njegovim krupnim očima, dok je vedrina bila hinjena; to mi nije promaklo, u dušu sam znao svojega prijatelja.

"Dok sam čekao probno snimanje, napisao sam pjesmu", rekao je Tori. "Ti znaš da me i dalje muči ona olovna kuglica", rekao je i pokazao mi zgužvani kockasti papirić na kojemu se teško čitao njegov sitni ćirilični rukopis.

Neko nam je poslao iz Amerike
Možda Kafkin Karl Rossmann
lepu olovnu kuglicu
da prosviramo vlastiti mozak
ali taj dečak nije znao
da u ovom delu sveta
niko nema muda
da se odjavi sa svoje
zemaljske adrese.

Odmah sam mu rekao da je to njegova slabija pjesma, da je dobro što je zgužvao papir i što ga nije potrgao; talent uvijek sumnja, ali ima pravo i na lošiju stvarčicu, samo te ko Boga molim, ostavi se već jednom te olovne kugle, rekao sam, to prije što poezija nije samo misao ili emocija, nego i prolepsa, anticipatio, jer nešto naslućuje i dodiruje tajnovito, predviđa ono što će se dogoditi ili vratiti ono što se jednom već dogodilo. Zgužvao sam taj papirić, pomalo ljutito. "Suzdrži se pisanja loših stihova", rekao sam, ali papirić nisam bacio, nego sam ga diskretno, da autor ne vidi, stavio u džep; to je moja stara navada čuvanje bezvrijednih stvari, posebice svega što je pisano rukom. Naručili smo dvije kuhane rakije, imali smo novaca, mogli smo i ručati, ali naš je nedjeljni ritual u Manježu bio kuhana rakija. I tek što smo se kucnuli, "uzdravlje, za novu filmsku ulogu", čuli smo vijesti s radija koji se nalazio na polici iza šanka, do nas je doprla samo istrgana rečenica da je preminuo neki mladi pjesnik; njegovo ime u tom kavanskom žagoru nismo razabrali, naš je stol bio podalje, uza staklo koje je gledalo na ulicu i park, pa smo s čašama u rukama pohitali do šanka; valjda je ondje netko zapamtio ime pjesnika. Šankerica je rekla da ona sluša samo muziku i jedva čeka da prođu vijesti, dok je konobar, stavljajući prazne čaše na šank, s nekom hladnom ironijom izustio da mu se čini kako je danas upokojen neki hrvatski pjesnik, ako je Zagreb u Hrvatskoj, rekao je seljački cinično. Mi smo stajali pokraj šanka pijuckajući svoju rakiju, a nakon male stanke i krčanja iz radija, vijesti su nastavljene da je ruski Sputnjik lansirao sondu Venera 1 na Veneru, a potom izjave političara o smrti nacionalnog heroja Patricea Lumumbe. Neki gosti raspitivali su se o Lumumbi, zna li se tko ga je ubio i hoće li doći do građanskog rata u Kongu? Tada se Tori okrenuo prema njihovu stolu, dobro ih je osmotrio i rekao: "Eto, ode još jedan naš čovjek", a potom se naklonio iskazujući sućut nepoznatim gostima; to je tako dobro izveo da nisu osjetili ironiju. Časak kasnije, shvativši da njegov žalac nije pecnuo te ljude, Tori je uzviknuo:

"Boli me kurac za Lumumbu i Afriku, zanima me koji je naš pjesnik preminuo!"
"Ja znam", dobacio je čovjek u pohabanom vojničkom šinjelu na kojemu je lebdjelo perje kao da je domaločas ležao u kokošinjcu, bio je zapušten, s riđom bradom i cigaretom na otromboljenoj donjoj usni, stajao je uz šank i prstima lijeve ruke češkao bradicu, dok je desnica bila stalno na poslu između cigarete i čašice klekovače. "Ako sam dobro čuo, mislim da je preminuo mladi pjesnik Zmaj Jova Jovanović", rekao je i počeo se cerekati.

"Možda imaju vijesti na nekoj drugoj stanici", rekao sam i pružio ruku prema gumbiću radio-aparata.

"Ne, ne", zavikala je šankerica, "ne diraj, jedva smo i to pronašli, to je stari aparat marke Kosmaj."

"Kosmaj", začudio se čovjek s riđom bradom i stavio još jednu cigaretu u usta tako da su sada, kao kakve kljove, virile dvije cigarete na krajevima usana. "Kakav Kosmaj, šankerice mlada! Od Kosmaja je ostao samo Kosmajski partizanski odred. Uspjeli su sjebati čak i tu lijepu planinicu, taj brijeg naše tradicije, rodno mjesto Ivana Kosančića. Ali hvala Bogu, hvala milosnom Bogu, ostao nam je Kosmajski partizanski odred. Kakav vojvoda Duča, kakav Karađorđe, koji je popalio sve turske hanove u Sibnici, Drlupi, Rogači i Dučini, kakva lažna historija pred junacima Kosmajskog partizanskog odreda koji nije postojao", rekao je čovjek u pohabanom šinjelu ispljunuvši onu jednu poludogorjelu kljovu, da bi drugu odmah pripalio, a potom me vabio kažiprstom da mu se primaknem. Kada sam prišao, stavio je ruku na moje rame i upitao me: "Znaš li tko sam ja?"

"Ne", rekao sam.

"Ja sam reinkarnacija vojvode Duče, pjesnik, boem i jedan od osnivača nepostojećeg Kosmajskog partizanskog odreda. Za jedno piće reći ću ti koji je pjesnik danas odapeo. Za jedno pišljivo piće tako značajna vijest. Može li?"
"Može. Samo da ne zajebavaš i izmišljaš."

"Bože sačuvaj, pa to će se doznati već u sljedećim vijestima. Nisu pjesnici anonimusi i ne umiru bez publiciteta", rekao je.

Naručio sam mu klekovaču, a on je tiho izustio da mu je jutros rano javljeno u njegov kabinet da se objesio naš mladi neosimbolist Branko Miljković, pokoj mu duši, rekao je i u cugu trgnuo onu moju narudžbu, čašicu kleke. Prenio sam Toriju što mi je tip kazao, ali on je na to odmahnuo rukom, ne vjeruje kavanskim grebatorima, "Znam ja to udbaško govno, to je provokator", šapnuo je Tori. Mi smo i nadalje stajali uz šank, polako smo pili kuhanu rakiju i dočekali nove vijesti. Patricea Lumumbu ubili su pripadnici separatističkog pokreta Katange; o tomu je govorio neki politički analitičar, stručnjak za Nesvrstane. Zatim smo slušali vremeplov, što se sve dogodilo na današnji dan, 12. veljače. I na kraju, doista se potvrdilo da je vijest koju mi je pijanac prodao za čašicu kleke bila točna. Bila je to posljednja vijest da je pjesnik Branko Miljković, dobitnik Oktobarske nagrade Beograda za zbirku poezije Vatra i ništa, oduzeo sebi život, u Zagrebu, u svojoj dvadeset sedmoj godini. Pjesnik će biti pokopan na Novom groblju u Beogradu, u utorak 14. februara.
"Svaka mu čast", rekao je Tori. "Skidam kapu".

Okrenuo se prema gostima u kavani i uzviknuo svojim snažnim glumačkim glasom da ustanu i minutom šutnje odaju počast velikom pjesniku. Začudo, svi su to poslušno prihvatili, jedino se vojvoda Duča uzvrpoljio na rubu šanka, odmaknuo se i rekao, "Da prostite, moram pišati", potom je oteturao prema WC-u. Nakon minute Tori je tiho izustio, "Slava mu", gosti su uzvratili istim riječima, sjeli i odmah nastavili čavrljati. Mi smo naručili još dvije vruće rakije i vratili se za naš stol. Tori se počeo tresti i cvokotati zubima, pa sam ga ogrnuo kabanicom i navukao mu rukavice na ozeble prste. On je gotovo cvokoćući govorio da tako okončava pjesnik kad shvati da više neće isklesati iz vatre svog bića nijedan stih o smrti, rekao je. On je iskrvario mnogo prije samoubojstva proboden spoznajom da je isto pjevati i umirati, rekao je. Obojica smo poznavali pjesnika, Tori mnogo bliže, ali čak i da ga uopće nisam znao, vijest o samoubojstvu, ma tko ga počinio, uvijek je u meni izazivala tjeskoban osjećaj, potištenost i depresiju. Nisam se divio samoubojicama; nekako sam vjerovao da je teže i hrabrije živjeti i da teži put ima više plemenitosti. Pa ipak, ne bih se usudio sa sigurnošću tvrditi da je baš tako; između ta dva puta postoji izbor, iako oba vode u istom smjeru. Ili je i sam život "samoubojstvo koje traje", kako to veli jedan mađarski pisac.
Na dan pokopa bili smo dobro raspoloženi, "dva vedra prijatelja daleko od smrti", kako je govorio Tori. Među prvima smo stigli pred kapelu na Novom groblju; lijes, vijence i cvijeće tek su unosili, pa smo nas dvojica zavirili i u druge kapele; u jednoj su "pojali" svećenici, dim kandila otuda je izvirao, a širio se i miris tamjana. Za taj dan ja sam posudio lijepi crni kaput od mojega drugara Erosa B., iako sam imao svoj mantil, u to vrijeme vrlo šik, malo je tko u Beogradu nosio takav kroj, šivan je za mene u Teslinoj ulici u Zagrebu, postavljen kožuhom na smičak, čim otopli mogao sam ga skinuti, ali svijetla boja toga ogrtača nije bila prikladna za pogreb, odudarala bi u tužnoj povorci, tako da bi svi gledali u mene. Tori mi je darovao jedan plitki crni šešir, dok je on nosio onaj svoj već glasoviti klobuk s velikim širokim obodom. Obojica smo očistili i izglancali cipele kod uličnih čistača. Odavno nismo bili tako dotjerani i namirisani. Hladan zimski dan nije nas ni dotaknuo. Torija je zabavljalo sve češće skidanje desne rukavice da bi se pozdravio s onima koji su pristizali. Ja bih povremeno zavukao nos ispod svog toplog vunenog šala. Prišao nam je jedan pjesnik, veliki cinik, neću spominjati njegovo ime, živ je i čuvam ga, pokrio je dlanom usta i rekao da će ovo biti najveći pogreb u povijesti književnosti ako dođu sve pjesnikove kurve. Nas dvojica nismo padali na njegove jeftine štosove, pa nam je, uvijek gladan divljenja, okrenuo leđa i udaljio se do zida. Ta nećemo baš danas, na pjesnikovoj sahrani, dokazivati svoju duhovitost ili svoj cinizam!

Pred vratima kapele stiskali su se jedni uz druge oni koji žele ući da bi izjavili saučešće; bila je tu uža i šira rodbina, možda će mnoge od tih uplakanih žena u crnini ostati u kapeli raspoređene posvuda oko lijesa. Sačekali smo da to jato čavki uđe u kapelu, pa smo polako krenuli. Čuli su se jecaji; pjesnikova majka izgovarala je riječi koje se nisu mogle razabrati. Pridržavali su je s obje strane, a ona se naginjala kao da će svakog časa pokleknuti i pasti. Ja sam još s vrata cijelo vrijeme gledao tu korotnu ženu; hoće li izdržati na nogama tako teško breme, taj kamen ispraćaja vlastitog sina. Tori mi je pokazao i pjesnikova oca Gligorija, čika Glišu; stajao je sa strane, kod uzglavlja lijesa. Bilo mi je žao što ga nisam ranije upoznao, sada ću pokraj njega proći kao jedan iz mnoštva neznanih. Pa i njegova pokojnog sina znao sam tek površno, sjedili smo nekoliko puta za kavanskim stolom, a na ulici smo se pozdravljali tako što bi on skinuo svoj šešir, a ja kačket od tvida i lijepo bismo se razminuli. Možda nekih šest-sedam tjedana prije smrti sreli smo se u zagrebačkoj kavani Korzo, ondje sam se nalazio sa svojim prijateljima filmašima, kovali smo filmske planove. Pjesnik je čekao nekoga, pa ipak smo kratko porazgovarali, a ja sam o tome susretu napravio jedan mali poetski zapis. Tori je pak bio blizak s njim, imali su više ludih terevenki, spašavao ga je i vadio iz blata; čak ga je jedne večeri na leđima donio do njegove male obiteljske kuće na periferiji Beograda. Uza sve, Tori je znao napamet mnogo stihova "princa poezije", kako su Miljkovića zvali, često ih je govorio u krčmama ili na književnim večerima. Sada sam hodao iza Torija, obojica smo bili gologlavi; šešire smo držali u rukama. Kako smo se lagano pomicali, promatrao sam čika Glišu i zapazio da nije nikog zagrlio od onih koji su iskazivali sućut, samo je otaljavao to što mora. Tori i ja zastali smo kod uzglavlja, a kroz staklo prozorčića na poklopcu lijesa vidjelo se blijedo, bucmasto lice mrtvog pjesnika, njegov razgolićeni vrat bez ikakvih tragova omče. Tori je spustio usne tamo gdje je bilo čelo pokojnika, ali tek što bješe dotaknuo staklo jedan ga je čovjek otraga povukao, jer to nije dopušteno, ne ljubite staklo, mladiću, nije potrebno, ako svi tako krenu prozorče bi se zamaglilo i ne bi se vidio pokojnik, rekao je taj čovjek i narušio onu svečanu tišinu koju uzdasi i jecaji samo pojačavaju. Ja se nisam ni naklonio, niti sam uopće rukama dodirnuo lijes, a oni koji su dolazili iza nas samo bi zastali, poneko bi se krstio, dok je jedna nafrakana dama u staroj astraganskoj bundi jeknula i kratko zaridala, možda je izustila, "slavo moja", tako sam barem čuo njezine nejasne riječi, potom se povukla u drugi red onih koji su stajali u kapeli. Kada se Tori našao ispred čika Gliše bolno je izustio njegovo ime, a on ga je samo blago odgurnuo prema supruzi i ostalima koji su primali saučešća. Tada se dogodilo nešto posve neočekivano: Gliša me naglo privukao k sebi, čvrsto me zagrlio naslonivši bradu na moje rame, "Ovo je zločin od Boga i od ljudi", rekao je ne puštajući me iz zagrljaja, plačući potresno na muški način. Bio sam začuđen zašto je baš mene izabrao da iskaže svoj jad. Nisam imao nikakvu karizmu da bih mogao utješiti neznanca, ili ga primamiti da mi se povjeri, a sve one tadašnje priče da me s nekim zamijenio bile su nelogične, jer i kasnije, za cijelo vrijeme toga obreda, nikoga više nije zagrlio, a bilo je tu najboljih prijatelja njegova sina. Ako se dobro sjećam netko me iščupao iz Glišina zagrljaja tako da sam se brzo našao vani i pridružio se Toriju kod niskog zidića. Tu smo podulje stajali, a u više navrata peli smo se na zidić da bismo bolje vidjeli što se dešava u kapeli. Dok je izjavljivao saučešće pjesnik i filmski epizodist Drumski nije skinuo svoju crnu šubaru, a na izlasku iz kapele, valjda je napravio neki nespretan korak, šubara mu je spala s glave, ali on ju je nekako ulovio i zadržao u rukama. Kada je prošao pokraj nas rekao je da Branko nikad nije bio ljepši nego danas na odru. Tori je tada isklesao stih da smrt proljepšava pjesnike.

Priticao je svijet na glavnu kapiju, bilo je mnogo poznatih lica iz javnog i kulturnog života, ali neće svatko stići iskazati sućut ucviljenim roditeljima, jer povorka kreće točno u 16 sati. Jedan zadihani čovječuljak, gologlav na zimi, s pramenovima kose koji su tek djelomice pokrivali ćelu, prišao nam je tako usplahireno kao da je zakasnio na neki događaj od životnog značenja, na nešto što ga je mimoišlo i ostavilo u njegovu malom i tužnom svijetu. Oči su mu suzile, a s vrha nosa bješe se izdužila jedna kapljica kao tanka prozirna igla leda. I upravo se meni obratio taj uznemireni čovječuljak i pitao me tko će nositi ordenje.

"Ordenje?" začudio sam se.

"Zar nije pokojnik nosilac nekoliko ordenja", upitao je.

"Ne vjerujem", rekao sam.

"Bila bi mi velika čast nositi na jastučiću njegovo ordenje", rekao je.
"Njegovo je ordenje od rana i modrica", rekao je Tori. "Sam će nositi vlastito ordenje ispred vlastitog lijesa", rekao je.

"Ali meni je obećano da ću nositi ordenje pokojnog generala Miljkovića", rekao je.

"To vam je tamo, treća kapela", rekao sam.

"Aha, tako, hvala vam", rekao je čovječuljak i odskakutao prema kapeli.

Nas dvojica, kao kakvi ekscentrici s crnim šeširima, bijasmo privlačni za sve one koji su tuda morali proći, a i poznavali smo mnogo ljudi iz umjetničkog svijeta, bome i podzemlja; ta i sami smo bili dio oba ta isprepletena sloja. Kod nas se zakratko zadržao školski drug Branka Miljkovića, također talentirani pjesnik zvani Rade Krleža; zajedno su pohađali nišku gimnaziju i djelovali u literarnoj sekciji Njegoš.

"Znate li da su pokojnika dovezli vojnim kamionom", rekao je Rade Krleža. Mi o tome nismo ništa znali, a bilo nam je svejedno kako je lijes dopremljen iz Zagreba. "Razmislite malo, pjesnik i vojni kamion, to nije slučajno i nije bezazleno, sve je isplanirano, ubojstvo i samoubojstvo", rekao je i uputio se tamo gdje je stajao njegov zemljak Ognjen, a kako nismo shvaćali skriveno značenje vojnog kamiona, za nas je to bila samo neka čudna metafora, to je ponukalo našeg sugovornika da se nakon par koraka vrati i privuče naše glave do svoje kako bi nam što povjerljivije saopćio tajnu koju je nekim čudom znao: "On se nije objesio, Udba ga je ubila", rekao je i ostavio nas da o tome sami razmislimo i donesemo neki svoj sud. Tori je to odmah opovrgnuo, "Čisto je jedino samoubojstvo, sve ostalo je dnevna prljavština. Još se nije ni ohladio, a već kaljaju i osporavaju njegovu lucidnost", rekao je Tori tako jetko, a istodobno i nemoćno, kao kakav povrijeđeni čuvar neke svetinje koju rulja oskvrnjuje pred njim. I ja sam stajao uz Torija i njegove misli o čistoći samoubojstva kao izbora, unatoč tomu što sam bio daleko od takvih razmišljanja. "Ovdje sa radi o duši", rekao je Tori. Uostalom, na sumnje i dvojbe imaju pravo jedino roditelji čak i kad točno znaju što se dogodilo s njihovim djetetom. I kad čovjek vlastitim očima vidi nečije stradanje uvijek pomisli da se moglo sve drukčije dogoditi.

Najednom je u kapeli kao u košnici zabrujalo mnoštvo glasova, jecaja, plača i teških bolnih uzvika, što je značilo da se iznosi lijes, da se cijeli taj korotni skup pomiče i premješta ispred kapele gdje su čekala mrtvačka kola. Pjesnikova majka nije pristala da je posebnim autom odvezu do parcele i groba, da bi ondje na stolici sačekala povorku koja će gmižući stići do odredišta. Noge su je boljele, od ranog jutra stoji, ali bila je uporna, čak je i podviknula, "ne odvajajte me od mog djeteta". Pomagale su joj dvije jake mlade žene dok je hodala iza lijesa i mrtvačkih kola. Većina ljudi koja se našla u povorci znala je poneki pokojnikov stih, pa su oko nas brujale lijepe riječi. Ne sjećam se da je netko pokopan u takvu ozračju; stihovi su zvučali kao da su pisani za taj dan. Svaki taj stih spajao se s pjesnikovom sudbinom, čak i jednostavni stih poput onoga moj je završen dan, sada je imao neko više značenje i dopirao je do najtvrđeg srca. I ja sam bio glas u tome zboru, član toga orkestra. Imao sam potrebu više puta izustiti stih: Psi me recituju i gluve poljane, a kad god sam ga izustio, okrenuo bih se prema lijesu kao da me mrtvi pjesnik čuje i mirno odlazi jer je pogodio da će njegovu poeziju svi čitati, makar samo na dan pokopa. I kad je tijelo spušteno u raku, kad su zabubnjale prve grudice zemlje po sanduku, a primjerak knjige Vatra i ništa odletio u grob, slavni glumac Ljuba Tadić izgovorio je posljednje oproštajne stihove:

Mene ničega više nije stid
klonu sunce preko sveta...

I doista, zubato ledeno sunce u veljači naglo je skliznulo i nestalo na sivom smrznutom nebu. Nekih tjedan dana kasnije pao je veliki snijeg, pa su neke zakazane sahrane odgođene za dan-dva. Tori je odlazio na groblje, a tek nakon tri pokušaja uspio se probiti do Brankova humka. Pričao mi je da je to bila mala uzvisina, jer je hrpu vijenaca i cvijeća snijeg uobličio u brdašce, a kako je mrznulo, to je ubrzo postalo nepristupačno i sklisko brdašce učahureno u tvrdu snježnu skramu. Svi oni koji su opsjedali grob da bi zapalili svijeću za pokojnikovu dušu, morali su pomagati jedni drugima, to prije što je svatko želio da njegova svijeća gori na vrhu toga otočića. Mraz nije popuštao, a to snježno brdašce, izbušeno i načičkano svijećama, sve više je nalikovalo izrešetanom bunkeru. Posvuda bijahu ostaci svijeća, tankih crnih fitilja i naslaga istopljenog voska. Bilo je mirno, ništa se nije događalo, samo bi neka grana pokatkad škripnula, a s nje bi prhnulo nešto malo snježne prašine.

Mirko Kovač