Stara narodna poslovica kaže: "Što je lijepo kratko traje!". I moram priznat, volim ja taj narod, ali njegova mudrost mi se često ne sviđa. Što je lijepo, ja bi da traje vječno. Ali onda opet, s druge strane, kad bi sve bilo lijepo, kako bi znali što je ružno, pa k tomu još i razlikovali lijepo od ružnog? Kad se sve zbroji i oduzme, izgleda da smo ta narodna mudrost i moja malenkost fifti-fifti: ja i dalje navijam za lijepo, a i narodni mudraci bome kadikad ostanu bez teksta.
Dogodilo se to sinoć u viškom Hrvatskom domu, onoj velebnoj, najljepšoj, zgradi nasred viške rive, koju su svojim rukama i odricanjem izgradili viški težaci, da bi, kad se umore od krša zemlje i vlage mora, u njoj grijali dušu svog otoka i u toj duši pronalazili svjetlo i toplinu za svoje svakodnevne živote. Već samo ovo kameno zdanje živi je spomenik Viškom čovjeku i njegovom osjećaju za lijepim, toplim, zajedničkim.
Kad se u tom prostoru, dakle, okupi oko 60-tak izvođača, od onih iz nižih razreda osnovne škole, pa sve do njihovih djedova i baka, s mandolinama, trubama i drugim instrumentima u rukama, onda čovjek koji poznaje, osjeća i voli Otok, zna da nema tog zbora, orkestra, filharmonije, pa ni neznam kako popularne zvijezde iliti zvjezdice s Kopna, koji bi mogli zamjeniti ili nadomjestiti onaj događaj i ugođaj kojeg otočani mogu prirediti sami za sebe, čisto onako za svoju dušu.
Prije svega u tome je vrijednost Mandolinskog zbora Mareta, koji nije samo zbor u kojem sviraju neki članovi, već u malom Visu ova družina je i slika našeg vremena, odnosa prema životu, Otoku, i nas samih prema nama samima. Jesmo li i koliko smo spremni, svaki od nas u taj metaforički Hrvatski dom, a nama je to naš Vis, svatko od nas ugraditi svoj kamenčić, da bi nam dom bio živ, da bi nam u njemu bilo lijepo, i da bi onima koji dolaze poslije nas ostavili trag da smo i mi bili i živjeli. To je bila misao vodilja koja je viškim graditeljima davala smisao postojanja kroz stoljeća, a koji se osjećaj danas, u ovom sveglobalizirajućem vremenu razvodnio i samo što nije iščezao, nudeći čovjeku "alternativu" da bude "slobodan" otići kamo hoće i biti što želi, zaboravljajući mu reći da ni na jednom drugom mjestu neće više naći ni koljevku u kojoj se odnjihao, ni grob svojih roditelja, ni jezik na kojem je i pjevao i plakao, ni školsku klupu na kojoj je naučio prva slova, ni onu klupu u parku na kojoj je prvi put osjetio drhtaj drugog ljudskog bića - sve ono što Dom i čini Domom.
U Hrvatskom domu, sinoć u Visu, Vis je bio živ. I to je najljepša vijest koju mogu napisati. Sve je bilo živo. Ne samo oni koji su izvodili program na pozornici, već i oni koji su slušali taj program, bili njegovim dijelom, u interakciji s pjesmom, plesom, stihovima, tvoreći jednu živu duhovnu cjelinu.
U dvorani slobodnih sjedećih mjesta nije bilo, a i za ona stajaća se trebalo na vrijeme smjestiti. Dok su se za pozornicom redali svirači, klape, solisti, pjesnici.
Tek reda radi, ovdje treba nabrojiti izvođače, neka se zna tko je to živi Vis danas, ali njihova imena tek su statistika - ono što ti ljudi u zajedničkom programu mogu dati slušatelju, čarolija je koju zaista vrijedi doživjeti, koju ćete ponijeti sa sobom i poželjeti je opet doživjeti. A da je pameti kod narodnih mudraca iz susjedne bijele zgrade, koji vode grad, onda im ne bi trebalo posebno objašnjavati zašto su ljudi vrijedniji od nekretnina, pogotovo oni koji žive na Otoku, koji i jesu Život Otoka.
Uz Folklornu plesnu skupinu Srednje škole Antun Matijašević Karamaneo, koju vodi jedna strašna profesorica za koju čisto sumnjam da postoji na otoku itko tko je ne voli (ona tvdri da ima i takvih zanesenjaka!), a čije je ime Ivana Pauletić Roki, te Glazbenu školu Josipa Hatzea Split, Područnog odjela Vis, u glazbenom dijelu nastupili su još i klape Koluna i Mareta, a sve uz pratnju Mandolinskog zbora Mareta.
Od solista, nastupili su: Nilla Axelsson Siriščević, koja sa svojom violinom publiku ostavlja gotovo bez daha, zatim Ljuba Brajčić, Renata koja više nije Karuza nego Vojković, Mate Vojković, Mateo Narančić, Stipe Repanić - Gotal i Voji Borčić.
Od pjesnika, svoje pjesme su recitirali pučka pjesnikinja Rina Repanić - Gotal i pjesnik Vinko Kalinić.
Program je vodio viški dramaturg Siniša Brajčić, a čitav program je pripremio, uštimao i osmislio profesor Đino Mladineo, bez čije magareće tvrdoglavosti i ljubavi prema glazbi i svom Otoku, Mandolinskog zbora Marete ne bi ni bilo.
Puna dva sata Hrvatski dom je lebdio između zemlje, neba, glazbe i poezije, a članovi Marete su kućama su otišli tek rano jutros, jer poslije koncerta druženje je nastavljeno u prostorijama Moto kluba Vis, gdje muževi ženama spremali večeru. I to pod peku!
Za sada, informacija je dosta. A što sprema i radi Mareta, o tome ćemo na našem portalu izvještavati i dalje. Ovdje još donosimo malu galeriju fotografija, koju možete pogledati na našoj facebook stranici, te video snimku koju je priredio još jedan viški "zanesenjak", koji svojim radom dokazuje koliko voli svoj Vis, pa i onda kada drugi to malo ili nikako ne honoriraju. No baš zato mi od gušta pratimo i njegov blog. Dakako, riječ je o Nikoli Kežiću, čovjeku s Kuta i blogeru na čijem je blogu Vis više zatupljen nego u Proračunu Grada Visa.
Vinko Kalinić
Vis, 28. 04. 2012.
Moj otok Vis
0 comments:
Objavi komentar