Piše mi profesorica Irma, da bi mi o lavovima mogla puno pričat. "...ne stereotipe, kako su lijepi, i hrabri, i moćni, i krvoločni, i kako su gospodari prostora, i kako im se grive o vjetar režu u šnitama." - Kaže, "mogla bih do beskraja sniti o lavovima koji su nježni, i koji su čuvari obitelji, koji ljube svoju družicu, i svoju nejačad do iznemoglosti, do konačnih granica neizmjerne ljubavi... A opet, mogla bih ti reći kako su samotni i usamljeni - lavovi!"
I vjerujem ja profesorici Irmi, ona bolje poznaje lavove od mene. One prave, iz prašume! Ove što glume lavove oko nas, po ulicama, trgovima, parkovima i šumarcima ove naše džungle, i ne treba baš previše nešto poznavati. Već po hodu ih skužiš da su obični isprepredeni mačori.
Zanimljivo je da takvi nikad nisu ni samotni ni usamljeni. Uvijek je neko krdo oko njih. I čovjek ne mora biti neki osobiti lav, a dođe mu brzo, gotovo instiktivno, da pobjegne na neko samotno mjesto. A i samoću ne može podnijeti svatko! Tim prostorom mogu ovladati samo hrabri i odvažni ljudi!
Vinko Kalinić
...točno...samo hrabri mogu podnijeti i ovladati samoćom...
OdgovoriIzbriši