Prošla je sinoć, vidio sam je. Gurala je kolica. U polumraku. Niz sam rub obale. Prema pristaništu. Tamo gdje dolaze i odlaze brodovi. I ljudi. Sreli smo se. I u jednom pogledu bilo je sasvim jasno da svi nekud krivo putuju. More je zanjemilo. Nestalo je grada. I zemlje. I neba. I mene. Tek pramen njene kose zalepršao je na mjesečini. U svakoj vlasi vijuć nešto najmilije.
Istina, dijete je njegovo. Ali ona?! Ona će uvijek biti nešto... Ono nešto, više od ičega što je itko ikad imao. Čak i izrekao.
I on. I ja.
I bit će tako, znam, sve dok bude mora, i gradova, i obala, dok ne umre sve što je ikad bilo i što će ikad biti rođeno, u meni.
Trenutak poslije sve je opet bilo isto kao i prije. Ljudi su dolazili i odlazili. Gurali kolica. Lizali sladolede. Grickali kokice. I šetali se bez nekog osobitog razloga i cilja. Gradom se razlijevala blažena ljetna noć. Puna izazova. Pomalo ironična. Sva erotična. S tisuću lica koje bi bilo sasvim lako voljeti.
Čak i osmijeh na mom licu bio je širi, i svečaniji no inače. I oko srca bilo je toplo. Sasvim toplo. (Tako je uvijek kad je vidim!)
Iz daleke Amerike - one ljepše, južne! - dopirali su zvuci polomljenih akorda. Jedan je latinos rezao žile žicama gitare. Preko CD-a plačući pred cijelim svijetom, na jahti nekog bogatuna, o svom šupljem životu bez najveće od sviju ljubavi.
Dobro, bilo je to malo preveć. Možda i smiješno. Ali priznajem. Ni meni nije bilo svejedno.
Tamo negdje, izvan kalendara
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar