Čitavog života slušam najrazličitije mudroslovije o tome što je to ljubav. Pričali su mi o njoj mama i tata, prije nego što su se rastali. Pričali su mi i poslije, otkako su se razveli. Govorili su mi o njoj djed i baka, koji su se uvijek oko nečega svađali, ali se nikad nisu makli jedno od drugog. Naprotiv, bilo je preočito da bi jedno bez drugog umrli. Isto kao što bi sasvim sigurno umrli kad se ne bi oko nečega posvađali. Uopće nije važno oko čega. Čitao sam o njoj u knjigama. I onim što ih nazivaju svetima, i onim koje se čitaju skrivečki. (U ovim drugim uvijek je bilo više ljubavi nego u ovim prvim, iako se djecu uči drukčije!)
Nema čovjeka koji mi o njoj nešto nije rekao, natuknuo, dao naslutiti... U pravilu, mnogo više onim što je šutio, nego onim što je govorio. Poznavao sam ljude koji su se ubili, jer im je nepodnošljiva bila misao o svijetu bez ljubavi. I one koji bi se prije ubili, nego priznali da duboko intimno vole baš ono što na sva usta uporno i tvrdoglavo strastveno mrze. Čak su mi i životinje svojedobno objašnjavale, nekim svojim ishitrenim i neobjašnjivim postupcima, da nekog vraga znaju o njoj.
Ali što su mi više mudrovali o ljubavi, ja sam sve jasnije znao da o njoj znam sve manje i manje. Uostalom, kao i svi. Gotovo ništa!
Dok se jednog jutra nisam probudio. Sam. U praznom krevetu. Ne misleći o ničem.
Dan je bio isti kao i svi drugi dani u godini. Iako ne postoje dva ista dana u godini, stoljeću, tisućljeću... u čitavom kalendaru. (Ta istost je samo metafora jednog šupljeg osjećaja!) Dakle, dan i nije bio nešto osobit, za pamćenje. (Kao da pamćenju trebaju naši razlozi za osobitost?) Tek srce je nešto gunđalo, jezikom koji nadilazi naše kalupe koje smo skovali u riječi, u ljudski govor. Bunilo se!
- Netko je morao biti tu! - razumio sam, govorilo je moje srce - I nikada više ništa na ovom svijetu neće biti isto zbog toga što taj netko nije tu.
Razum se rugao. Oponirao je tom buntovništvu srca. Cinično je dobacivao svoje racionalne primjedbe. Kako je to nemoguće. Čak štetno. Opsano. I pogubno. Kako sve to i nema baš nekog osobitog smisla. Svijest je mudrovala i samodopadno se nadimala nad podsvješću.
Uzalud!
Srce je kucalo. Otkucavalo je poput nepogriješivog mehanizma kakvog nevidljivog sata, skrivenog u utrobi tornja koji strši visoko nad mojim imaginarnim ljudskim bićem. Ti otkucaji bili su stvarni. Realni. U njima je pulsiralo i odzvanjalo nešto jače, dublje od života.
Otkriće je bilo senzacionalno!
Sve teorije o ljubavi padaju u vodu, čim se ljubav pojavi.
Komiža, 06. 08. 2011.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar