This sun that bows to you too
will sink into the ocean of it own dreams,
into the deep blue, into the endless sea.
It will return again solemnly and new,
given as a gift to someone else.
So, why wouldn’t my eyes, that burn
and dance spilled in front of your face
like the shadows on the wall in the candle’s agony?
Is there anything sadder and touchier to the pain
from forbidden wishes?
Although, as you are bigger than heaven
and from all that my soul would need
I will only say: grow! grow!
- Be happy without regret!
Inside of me is all deserted
and sadder than dried flowers
even if there’s no voice
my broken heart is still echoing:
you will stay forever mine
at the bottom of my heart even just like a shadow.
You will remember once -
on some old and run down table
full of forgotten things,
as always, tender and full of light
your hands will be stretching playfully.
Opposite, I will be standing,
in your shadow.
You will recognize me in some ancient,
but never to completely,
melted wax smudge.
And for the moment you will be again
most beautiful one that walks on this Earth.
Unbordered. And all like the rain
when it glitters.
Suddenly, from the harbour
or who knows where from,
fragrance of spring will come in waves.
And then, in your breath I will be even more
than i was ever anywhere else.
- Oh, yes!
This candle was already burning once before...
Vinko Kalinić
(Translated
by Darko Kotevski)
I sunce ovo što se tebi klanja
utonut će u ocean svojih sanja,
u duboku plavet, u beskrajno more.
I vratit će se opet svečano i novo,
i nekom drugom darovano.
A kako ne bi oči moje, što gore
i razliveno plešu pred licem tvojim
kao sjene na zidu u agoniji svijeća?
Ima li nešto tužnije i ganutljivo do boli
od zabranjenih želja?
Ipak, jer si veća od neba
i od svega što mojoj duši treba,
reći ću ti samo: rasti! rasti!
- Budi sretna bez ostatka!
I neka je u meni sve pusto
i žalosnije od uvenulog cvijeća,
ako i nema glasa
još zvoni jeka
srca razbijena:
ostat ćeš uvijek moja
na dnu duše makar kao sjena.
Jednom ćeš se sjećat -
na nekom trošnom stolu
punom zaboravljenih stvari,
kao i uvijek, nježne i pune svjetla,
razigrano pružat će se tvoje ruke.
Nasuprot, i ja ću stajati,
u tvojoj sjeni.
Prepoznat ćeš me u nekoj davno,
ali nikad do kraja,
rastopljenoj mrlji od voska.
U jednom trenu bit ćeš opet
najljepša koja zemljom hoda.
Neomeđiva. I sva
kao kiša kad se roska.
Iznenada, iz luke
ili tko zna otkud,
dolelujat će miris proljeća.
I tad, u uzdahu tvom bit će me više
nego što me ikad igdje bilo.
- Eh, da!
Gorila je jednom i ova svijeća...
Vinko Kalinić
U onom pečalnom gradu
gdje je Artemida svijetu okrenula glavu
06. 09. 2010.
by Darko Kotevski)
Ostat ćeš uvijek moja
I sunce ovo što se tebi klanja
utonut će u ocean svojih sanja,
u duboku plavet, u beskrajno more.
I vratit će se opet svečano i novo,
i nekom drugom darovano.
A kako ne bi oči moje, što gore
i razliveno plešu pred licem tvojim
kao sjene na zidu u agoniji svijeća?
Ima li nešto tužnije i ganutljivo do boli
od zabranjenih želja?
Ipak, jer si veća od neba
i od svega što mojoj duši treba,
reći ću ti samo: rasti! rasti!
- Budi sretna bez ostatka!
I neka je u meni sve pusto
i žalosnije od uvenulog cvijeća,
ako i nema glasa
još zvoni jeka
srca razbijena:
ostat ćeš uvijek moja
na dnu duše makar kao sjena.
Jednom ćeš se sjećat -
na nekom trošnom stolu
punom zaboravljenih stvari,
kao i uvijek, nježne i pune svjetla,
razigrano pružat će se tvoje ruke.
Nasuprot, i ja ću stajati,
u tvojoj sjeni.
Prepoznat ćeš me u nekoj davno,
ali nikad do kraja,
rastopljenoj mrlji od voska.
U jednom trenu bit ćeš opet
najljepša koja zemljom hoda.
Neomeđiva. I sva
kao kiša kad se roska.
Iznenada, iz luke
ili tko zna otkud,
dolelujat će miris proljeća.
I tad, u uzdahu tvom bit će me više
nego što me ikad igdje bilo.
- Eh, da!
Gorila je jednom i ova svijeća...
Vinko Kalinić
U onom pečalnom gradu
gdje je Artemida svijetu okrenula glavu
06. 09. 2010.
0 comments:
Objavi komentar