U Peterburgu jeseni 1913. godine na dan neke restoranske proslave Verhaerenovog dolaska u Rusiju, na bestuževskom je tečaju bila jedna zatvorena večer (tj. samo za polaznice).
Nekoj organizatorici je palo na um pozvati i mene. Trebala sam pozdraviti Verhaerena, kojega sam nježno ljubila ne zbog njegova proslavljenog urbanizma, nego zbog jedne male pjesme Na drvenom mostiću na kraju svijeta.
Ja sam zamišljala bogato peterburško restoransko čestitanje, koje je zbog nečega uvijek sličilo na zadušnice, frakove, dobar šampanjac i loš francuski jezik, te zdravice, i odabrala sam polaznice tečaja.
Na tu večer su došle i dame-sponzorice, koje su posvetile svoj život borbi za ravnopravnost žena.
Jedna od njih, spisateljica Ariadna Vladimirnova Tirkova – Vergežska, koja me je poznavala od djetinjstva, rekla je poslije moga nastupa:
"Evo, Anička je sebi izborila ravnopravnost".
U garderobi sam srela Bloka.
Upitala sam ga zašto nije na dočeku Verhaerena?
Pjesnik je odgovorio sa simpatičnom iskrenošću:
"Zato što vas ondje zamole da govorite, a ja ne znam francuski".
Prišla nam je voditeljica s rasporedom i kazala da nastupam poslije Bloka.
Ja sam se usplahirila: "Aleksandre Aleksandroviču, ne mogu čitati poslije vas". A on je s prijekorom odgovorio: "Ana Andrejevna, nismo mi tenori".
U to vrijeme on je već bio najpoznatiji pjesnik Rusije.
Ja sam već dvije godine dosta često čitala svoje pjesme u "Cehu pjesnika" i u 'Društvu zastupnika umjetničke riječi', i na "Tornju" Vjačeslava Ivanova, ali ovdje je bilo posve drukčije.
Koliko čovjeka skriva scena, toliko ga neštedimice otkriva pozornica. Ona je nešto poput stratišta. Može biti da sam to osjetila tada prvi put.
Svi mi se posjetitelji počinju činiti kao stoglava hidra.
Vladati dvoranom je vrlo teško – genij tog posla je bio Zoščenko.
Dobar je na pozornici bio i Pasternak.
Mene nitko nije znao i kad sam izašla, čuo se glas: "Tko je to?"
Blok mi je savjetovao da pročitam Svi smo tu pijanci.
Ja sam se počela opirati: kad čitam "Ja sam obukla usku suknju", svi se smiju. On je odgovorio: "Kad ja čitam 'I pijanci s očima kunića', također se smiju".
Čini se, ne ondje nego na nekoj književnoj večeri, Blok je čuo Igora Severjanjina, vratio se u garderobu i rekao: "Ima masni odvjetnički glas".
Jedne od posljednjih nedjelja trinaeste godine donijela sam Bloku njegove knjige da mi ih potpiše.
Na svakoj je napisao jednostavno: "Ahmatovoj – Blok".
Evo Stihova o Prekrasnoj Dami. A na trećem tomu pjesnik je napisao madrigal posvećen meni:
"Ljepota je strašna, reći će vam… "
Ja nisam nikada imala španjolski šal u kojem sam ondje prikazana, ali je u to vrijeme Blok sanjao o Carmen pa je i mene hispanizirao.
Ja ni "crvene ruže", razumije se, nikada u kosi nisam nosila.
Nije slučajno da je ta pjesma napisana španjolskom strofom romancero.
I za posljednjeg našeg susreta – iza kulisa Velikog dramskog teatra u proljeće 1921. godine – Blok mi je prišao i upitao: "A gdje je španjolski šal?" To su posljednje riječi koje sam čula od njega. (1)
U ljeto 1914. godine bila sam kod mame u Darnici, kod Kijeva.
Početkom srpnja vratila sam se kući, u selo Slepnevo, preko Moskve. U Moskvi sjedam u prvi poštanski vlak koji dolazi. Pušim na otvorenom peronu na nekoj pustoj platformi, parnjača koči, bacaju vreću s pismima. Pred mojim prestrašenim pogledom odjednom izrasta Blok. Ja kriknem: "Aleksandre Aleksandroviču!", on se osvrne i, budući da nije bio samo veliki pjesnik nego i majstor taktičnih pitanja, pita: "S kime vi putujete?" Ja uspijevam odgovoriti: "Sama!" Vlak krene.
Danas, nakon 51 godinu, otvaram Blokove Dnevnike i pod 9. srpnjem 1914. godine čitam: "Ja i mama putovali pogledati sanatorij u Podsolnečnoj. Mene vrag tjera. – Ana Ahmatova u poštanskom vlaku".
Blok zapisuje na drugom mjestu da sam ga skupa s Delmas i E. J. Kuzminom–Karavajevom izmučila na telefonu.
Čini se da tim povodom ne mogu ništa navesti.
Telefonirala sam Bloku. Aleksandar Aleksandrovič, sa svojstvenom mu izravnošću i manirom da glasno misli, upita: "Vi vjerojatno zovete zato što vam je Ariadna Vladimirovna-Tirkova prenijela što sam rekao o Vama"? Umirući od znatiželje krenula sam Ariadni Vladimirovnoj na neki njezin dan primanja i pitala što je rekao Blok.
Ali je ona bila neumoljiva: "Anička, ja nikada ne govorim svojim gostima što su o njima kazali drugi."
Blokov dnevnik daruje sitne darove, izvlačeći iz bezdana zaborava i vraćajući nadnevke poluzaboravljenim zbivanjima: i opet drveni Isakijevski most lebdeći pliva k ušću Neve, a ja sa svojim suputnikom s užasom gledam taj neviđen prizor, i za taj dan stoji nadnevak – 11. srpnja 1916. godine, kako je zabilježio Blok.
I opet, već poslije revolucije (21. siječnja 1919. godine), susrećem u kazališnoj blagovaonici omršavjeloga Bloka sumanutih očiju i on mi kaže: "Ovdje se svi sreću kao na onom svijetu".
A onda nas troje (Blok, Gumiljov i ja) ručamo (5. kolovoza 1914. godine) na Carskoselskom kolodvoru prvih dana rata (Gumiljov je već u vojničkoj odori).
Blok je u to vrijeme obilazio obitelji mobiliziranih radi pružanja pomoći.
Kada smo ostali u dvoje, Kolja je rekao: "Zar neće i njega poslati na frontu? To bi bilo isto kao ispeći slavuja".
A nakon četvrt stoljeća u tom istom Dramskom teatru – večer sjećanja na Bloka (1946. godine) i ja čitam svoje nove stihove:
Nekoj organizatorici je palo na um pozvati i mene. Trebala sam pozdraviti Verhaerena, kojega sam nježno ljubila ne zbog njegova proslavljenog urbanizma, nego zbog jedne male pjesme Na drvenom mostiću na kraju svijeta.
Ja sam zamišljala bogato peterburško restoransko čestitanje, koje je zbog nečega uvijek sličilo na zadušnice, frakove, dobar šampanjac i loš francuski jezik, te zdravice, i odabrala sam polaznice tečaja.
Na tu večer su došle i dame-sponzorice, koje su posvetile svoj život borbi za ravnopravnost žena.
Jedna od njih, spisateljica Ariadna Vladimirnova Tirkova – Vergežska, koja me je poznavala od djetinjstva, rekla je poslije moga nastupa:
"Evo, Anička je sebi izborila ravnopravnost".
U garderobi sam srela Bloka.
Upitala sam ga zašto nije na dočeku Verhaerena?
Pjesnik je odgovorio sa simpatičnom iskrenošću:
"Zato što vas ondje zamole da govorite, a ja ne znam francuski".
Prišla nam je voditeljica s rasporedom i kazala da nastupam poslije Bloka.
Ja sam se usplahirila: "Aleksandre Aleksandroviču, ne mogu čitati poslije vas". A on je s prijekorom odgovorio: "Ana Andrejevna, nismo mi tenori".
U to vrijeme on je već bio najpoznatiji pjesnik Rusije.
Ja sam već dvije godine dosta često čitala svoje pjesme u "Cehu pjesnika" i u 'Društvu zastupnika umjetničke riječi', i na "Tornju" Vjačeslava Ivanova, ali ovdje je bilo posve drukčije.
Koliko čovjeka skriva scena, toliko ga neštedimice otkriva pozornica. Ona je nešto poput stratišta. Može biti da sam to osjetila tada prvi put.
Svi mi se posjetitelji počinju činiti kao stoglava hidra.
Vladati dvoranom je vrlo teško – genij tog posla je bio Zoščenko.
Dobar je na pozornici bio i Pasternak.
Mene nitko nije znao i kad sam izašla, čuo se glas: "Tko je to?"
Blok mi je savjetovao da pročitam Svi smo tu pijanci.
Ja sam se počela opirati: kad čitam "Ja sam obukla usku suknju", svi se smiju. On je odgovorio: "Kad ja čitam 'I pijanci s očima kunića', također se smiju".
Čini se, ne ondje nego na nekoj književnoj večeri, Blok je čuo Igora Severjanjina, vratio se u garderobu i rekao: "Ima masni odvjetnički glas".
Jedne od posljednjih nedjelja trinaeste godine donijela sam Bloku njegove knjige da mi ih potpiše.
Na svakoj je napisao jednostavno: "Ahmatovoj – Blok".
Evo Stihova o Prekrasnoj Dami. A na trećem tomu pjesnik je napisao madrigal posvećen meni:
"Ljepota je strašna, reći će vam… "
Ja nisam nikada imala španjolski šal u kojem sam ondje prikazana, ali je u to vrijeme Blok sanjao o Carmen pa je i mene hispanizirao.
Ja ni "crvene ruže", razumije se, nikada u kosi nisam nosila.
Nije slučajno da je ta pjesma napisana španjolskom strofom romancero.
I za posljednjeg našeg susreta – iza kulisa Velikog dramskog teatra u proljeće 1921. godine – Blok mi je prišao i upitao: "A gdje je španjolski šal?" To su posljednje riječi koje sam čula od njega. (1)
U ljeto 1914. godine bila sam kod mame u Darnici, kod Kijeva.
Početkom srpnja vratila sam se kući, u selo Slepnevo, preko Moskve. U Moskvi sjedam u prvi poštanski vlak koji dolazi. Pušim na otvorenom peronu na nekoj pustoj platformi, parnjača koči, bacaju vreću s pismima. Pred mojim prestrašenim pogledom odjednom izrasta Blok. Ja kriknem: "Aleksandre Aleksandroviču!", on se osvrne i, budući da nije bio samo veliki pjesnik nego i majstor taktičnih pitanja, pita: "S kime vi putujete?" Ja uspijevam odgovoriti: "Sama!" Vlak krene.
Danas, nakon 51 godinu, otvaram Blokove Dnevnike i pod 9. srpnjem 1914. godine čitam: "Ja i mama putovali pogledati sanatorij u Podsolnečnoj. Mene vrag tjera. – Ana Ahmatova u poštanskom vlaku".
Blok zapisuje na drugom mjestu da sam ga skupa s Delmas i E. J. Kuzminom–Karavajevom izmučila na telefonu.
Čini se da tim povodom ne mogu ništa navesti.
Telefonirala sam Bloku. Aleksandar Aleksandrovič, sa svojstvenom mu izravnošću i manirom da glasno misli, upita: "Vi vjerojatno zovete zato što vam je Ariadna Vladimirovna-Tirkova prenijela što sam rekao o Vama"? Umirući od znatiželje krenula sam Ariadni Vladimirovnoj na neki njezin dan primanja i pitala što je rekao Blok.
Ali je ona bila neumoljiva: "Anička, ja nikada ne govorim svojim gostima što su o njima kazali drugi."
Blokov dnevnik daruje sitne darove, izvlačeći iz bezdana zaborava i vraćajući nadnevke poluzaboravljenim zbivanjima: i opet drveni Isakijevski most lebdeći pliva k ušću Neve, a ja sa svojim suputnikom s užasom gledam taj neviđen prizor, i za taj dan stoji nadnevak – 11. srpnja 1916. godine, kako je zabilježio Blok.
I opet, već poslije revolucije (21. siječnja 1919. godine), susrećem u kazališnoj blagovaonici omršavjeloga Bloka sumanutih očiju i on mi kaže: "Ovdje se svi sreću kao na onom svijetu".
A onda nas troje (Blok, Gumiljov i ja) ručamo (5. kolovoza 1914. godine) na Carskoselskom kolodvoru prvih dana rata (Gumiljov je već u vojničkoj odori).
Blok je u to vrijeme obilazio obitelji mobiliziranih radi pružanja pomoći.
Kada smo ostali u dvoje, Kolja je rekao: "Zar neće i njega poslati na frontu? To bi bilo isto kao ispeći slavuja".
A nakon četvrt stoljeća u tom istom Dramskom teatru – večer sjećanja na Bloka (1946. godine) i ja čitam svoje nove stihove:
U pravu je – fenjer, apoteka
Neva, nijemost i granit dovijek…
Kao spomenik početku vijeka
još ondje stoji ovaj čovjek –
Kada se od Puškinske kuće
opraštao mahnuvši tada,
smrtno je primio klonuće
kao mir što mu ne pripada.
Listopad, 1965. godine
0 comments:
Objavi komentar