Umire čovjek u meni
umire pjesnik osjećam to
i glas se moga trajaja gasi
samo grohot loman
samo jeka
neka strašna jeka
u praznini odjekuje
i sve gorča
i sve luđa
i sve češća
i sve huđa
pustoš neka
razdire me
ja se cijedim
kao kap
i kao štipavac
sjeckam
tap po tap
i tako kao rak
korak po korak
unatrag
da je život gorak
još Adamu je rekla Eva
iz vedrog neba stalno sijeva
što i nisam vjerovao sada znam
što sam znao više ne vjerujem
i ovako
i onako
sve što hoću
sve što neću
završit će
u istom smeću
ljudi se i dalje kreću
istom zemljom
istim stadom
istim gradom
istim smradom
u dobroj vjeri
i s nadom
i sve se kradom
otimaju
vuku
tuku
groze
ježe
odkud idu
kuda bježe
tko bi znao
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar