And that is so, my dear
I can’t tell you anything tonight,
and I’d like to – something very nice,
warm and wise.
If my heart is dead,
yet yours should be alive at least.
In vain I’m digging out the words
from this darkness that fumes
like the fire of sorrow inside me,
in which you illuminate
bigger than any word,
and like the titan you break
all my
lymphatic shadows.
Perhaps I don’t even know
how people love each other?
and I’d like to – something very nice,
warm and wise.
If my heart is dead,
yet yours should be alive at least.
In vain I’m digging out the words
from this darkness that fumes
like the fire of sorrow inside me,
in which you illuminate
bigger than any word,
and like the titan you break
all my
lymphatic shadows.
Perhaps I don’t even know
how people love each other?
Perhaps this is
even quite funny,
to run after something
that will never
be mine.
Anyhow, in your shadow,
even if I never become a man -
of blood, flesh, insatiable desire...
and when all is without logic and meaning,
I feel, more then I feel myself: this heart
will know that it loves you.
Vinko Kalinić
(Translated by
Darko Kotevski)
Darko Kotevski)
I tako, draga moja
I tako, draga moja
večeras ti ništa ne mogu reći,
a htio bih - nešto jako lijepo,
toplo i mudro.
Ako je moje srce mrtvo,
neka bar tvoje bude živo.
Uzalud kopam riječi
iz ove tame što se dimi
kao požar tuge usred mene,
u kojoj svijetliš
veća od svake riječi,
i kao titan lomiš
sve moje
bljedunjave sjene.
Možda ja i ne znam
kako se to vole ljudi?
Možda je to
i sasvim smiješno,
trčati za onim
što nikada neće
biti moje.
Svejedno, u tvojoj sjeni,
ako nikada i ne budem čovjek -
od krvi, mesa, neutažive želje...
i kad sve bude bez logike i smisla,
osjećam, više no sebe: ovo srce
znat će da te voli.
Komiža, 26. 11. 2010.
Vinko Kalinić
večeras ti ništa ne mogu reći,
a htio bih - nešto jako lijepo,
toplo i mudro.
Ako je moje srce mrtvo,
neka bar tvoje bude živo.
Uzalud kopam riječi
iz ove tame što se dimi
kao požar tuge usred mene,
u kojoj svijetliš
veća od svake riječi,
i kao titan lomiš
sve moje
bljedunjave sjene.
Možda ja i ne znam
kako se to vole ljudi?
Možda je to
i sasvim smiješno,
trčati za onim
što nikada neće
biti moje.
Svejedno, u tvojoj sjeni,
ako nikada i ne budem čovjek -
od krvi, mesa, neutažive želje...
i kad sve bude bez logike i smisla,
osjećam, više no sebe: ovo srce
znat će da te voli.
Komiža, 26. 11. 2010.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar