Na jednoj Fra Angelicovoj slici dva muškarca
iz nekih otvorenih sudova presipaju žito,
upravo se vide otvori vreća sa zrnevljem.
Ta me slika, posebno ta scena, ponese mnogo
više od mnogih njegovih otvoreno svetačkih.
Uvijek kada vidim zrna, mnogo zrna na jednom
mjestu, uskliknem, vidi koliko dragojevića.
To znači da svako od tih zrna može rasti,
može biti ono što može biti, a sada je
zatvoreno u svoju okruglinu i čeka, s bezbroj
stvari koje također čekaju, čeka strpljivo,
bez straha da će ga mljeti, ptice zobati,
jer zar je to važno kada je upravo sada živo
i čeka budućnost koja je, naime, u svakom
času ostvarena. Dakle, to uvijek pomislim
kada vidim Fra Angelica, kada vidim žito,
ali ne ustrajavam, usporedba mi na samom
početku ispada iz ruku, ne dižem je,
ne provjeravam, ne sumnjičim.
Ako je pogrešna, pogreška je stvorila
malu vezu, bio sam časak u svakom zrnu,
u svakoj od njegovih mogućnosti,
očekivao sam sunce, zemlju, vlagu, zrak,
više prostora, više vremena, intenzivniji
život (to je kao da sam imao dušu),
bio sam zatvorio oči, oponašao sam zrna
koja su to činila mnogo potpunije,
bez varanja.
0 comments:
Objavi komentar