In the black abyss of this black universe
our days are black, like coal
like the rough sediment of anxiety
the land breads, plays a sad song:
from origin to origin, from exile to exile
there’s no peace to our souls
all appearances, all creatures and all things
in the land breading – all appears dirty! -
all lessens, all disappears, all spoils
we are travellers, always on journeys:
sometimes happy, sometimes crushed
- smashed like glass we lie in the corner
where is the meaning of all that,
where is all the purpose
when all is so brittle,
when our destiny is so fragile?
our nights are, our days are
our mornings, our evenings,
and we are alone chained
with black premonition
maybe only the love with its beauty
sometimes flashes and brightly takes
burning light through our life
maybe only its deceptive thought
gives the meaning to the restless substance
Vinko Kalinić
(Translated by
Darko Kotevski)
Slutnjama okovani
U provaliji crnoj ovog crnog svemira
dani su naši crni, kao ugar
kao uzburkani talog nemira
zemlja diše, tužnu pjesmu svira:
od iskona do iskona, od izgona do izgona
dušama našim nema mira
sve pojave, sva bića i sve stvari
u disanju zemlje – sve prljavim se čini! –
sve se gubi, sve nestaje, sve se kvari
mi putnici smo, što su vječito na putu:
ponekad smo sretni, a ponekad skršeni
- razbijeni ko staklo ležimo u kutu
gdje smisao je svega, svemu gdje je svrha
kad sve je tako lomno,
kad sudbina naša tako je krhka?
noći su naše, naši su dani
naša jutra, večeri naše, i mi smo sami
crnom slutnjom okovani
i možda tek ljubav svojom ljepotom
kadikad bljesne i vedra ponese
užarenu svjetlost našim životom
možda tek njena varljiva misao
nemirnom bivstvu podari smisao
kao uzburkani talog nemira
zemlja diše, tužnu pjesmu svira:
od iskona do iskona, od izgona do izgona
dušama našim nema mira
sve pojave, sva bića i sve stvari
u disanju zemlje – sve prljavim se čini! –
sve se gubi, sve nestaje, sve se kvari
mi putnici smo, što su vječito na putu:
ponekad smo sretni, a ponekad skršeni
- razbijeni ko staklo ležimo u kutu
gdje smisao je svega, svemu gdje je svrha
kad sve je tako lomno,
kad sudbina naša tako je krhka?
noći su naše, naši su dani
naša jutra, večeri naše, i mi smo sami
crnom slutnjom okovani
i možda tek ljubav svojom ljepotom
kadikad bljesne i vedra ponese
užarenu svjetlost našim životom
možda tek njena varljiva misao
nemirnom bivstvu podari smisao
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar