Večeras ja sam kao skromni sluga
Njoj u naslonjaču prišao sa ključem.
Na mome licu blijedila se tuga.
O kako sam zaželio snenu da je svučem.
Da kleknem i cipele joj skinem tako mirno.
I ostavim ih tamo, gdje su uvijek bile.
Pun straha tada bih i čarape joj dirno.
Drhtale bi ruke, puzeći ispod svile.
U duši mi ne bi bilo ništa crno.
Gole bih joj noge svojom sjenom skrivo.
I prišao stolu, svjetiljku zavrno,
Mrak da bude svuda, a oko nje sivo.
Al kako bih dugmeta napipo u tami,
Odjeću boje plave da otkopčam sa nje,
Tog časa da l` bismo u sobi bili sami.
I prozirno je možda košulje bijelo tkanje.
Na licu koprena mi sve tamnije tuge.
O ne, ja ne bih smio da je svučem.
Do vrata sam domilio tišinom skromnog sluge.
Pogledo, i pogledo i izišo sa ključem.
0 comments:
Objavi komentar