Uz kasni žar sad večeru tamnu grijem.
Okno se sjajno i tanjur tako bijeli.
Sjećam se one noći i tužno se smijem.
One noći, kad smo iz jedne zdjele jeli.
Na zidu sjene naše visoke su bile.
A stakla na oknima sve tamnije plava.
I ja sam tad primjetio da se od njene svile
sjaj odbija i skromno jelo obasjava.
Kašike su obje ostale bez zvuka.
Da ne zbune toplog šaputanja let.
Hljeb na kojem je ležala njena ruka,
bio je tako proziran i svet.
Večera kraj mog lica već se puši.
Mrak ovija stvari u tajanstvena slova.
A mački nad žarom sve su duže uši.
I učini mi se da to čuči kobna sova.
0 comments:
Objavi komentar