Jozo Kljaković na Mirogoju


Freska Jozo Kljaković Mirogoj

Dok nekim znancima pokazujem Mirogoj
Kao svojevrsnu galeriju hrvatskih sjena
Ugledam na nekom zidu sjeverne arkade
Mali brončani reljef Joze Kljakovića i zastanem
Bez riječi i bude mi iskreno žao njega
I mene i dalekih godina
Što on radi u tuđoj steriliziranoj grobnici
On koji je nesumnjivo bio čovjek snage
Koji se znao smijati široko
I u neku ruku bio širok kao leđa njegovih težaka
Kog boga radi on u toj pretencioznoj rupi
Poznavatelj žbuke i zagasitih boja svemirske vagine
Rešeto za složenost posprdnih rečenica i
Zavist prema Meštroviću
Zar tu da završi krvavi val života
Na njegovu mjestu i s njegovim iskustvom
Ja bih bez obzira na zavode za zaštitu spomenika
Kulture radije ležao u Solinu
Među djedovima i nevjestama iz svoje mladosti
Ili otišao među ribare na obalu
Našao pogodno mjesto
Izuo cipele
I odahnuo
Dok čvrste mišice izvlače mreže i vrše
Toče crno vino peku ribu na gradelama
I uz šum mora i odobravanje žestoka sunca
U sjeni
Čempresa grobnih
udaraju svoje ženke
Niječu dolinu suza
Beskrajno kraljevstvo smrti.