U ove naše prostorije Matice hrvatske uvukla se žalost i tuga, jer je umro Vlado Gotovac, pjesnik i filozof, moralist i političar, predsjednik Matice hrvatske, najbolji govornik našega stoljeća, čovjek koji je na sebi nosio obilježja mitskoga Prometeja i biblijskoga Joba. Njegova je pjesnička i osobna sudbina najuže povezana sa sudbinom Matice hrvatske, i u onim sudbonosnim danima kad je prihvatio uređivanje »Hrvatskog tjednika« te zbog toga bio osuđen na tešku tamnicu, gubitak slobode i građanskih prava, ali i kasnije kad je kao njezin predsjednik obnavljao djelatnosti te ustanove i u Zagrebu i ograncima. Taj rad tada, zbog ratnih prilika u Hrvatskoj, nije bio manje opasan od onoga rada zbog kojega je podnosio poniženja, osudu i tamnicu.
Kad je dolazio u Maticu, nosio je sa sobom radost i lijepu riječ. Njegov odlazak iz života u našu uspomenu i sjećanje potiče nas da progovorimo o tome što je njemu bila Matica hrvatska, što joj je dao, što je zbog nje propatio. Mi koji smo s njim surađivali, ostajemo mu dužni zahvalnost i poštovanje za ono dobro koje je dao ovoj ustanovi, kao i za sva ona dobra koja nam je pružao dok smo se s njim družili i s njim radili.
Danas se svi zajedno u mislima i u osjećajima opraštamo od Vlade Gotovca, pjesnika i filozofa, predsjednika Matice hrvatske. Bio je predsjednik ove najstarije hrvatske ustanove u vrijeme kad se ona podizala iz pepela, nakon zabrane rada, djelovanja, i postojanja, te ju je trebalo obnoviti i oživiti njezin rad i u Zagrebu i širom Hrvatske da se osposobi za one ciljeve i zadatke za koje je bila ustanovljena u 19. stoljeću kad su se hrvatski intelektualci, preporoditelji, upravo pomoću nje borili za uspostavljanje političkoga, nacionalnog i kulturnog identiteta hrvatskog naroda, u slobodi i jednakosti s drugim narodima i u potpunoj ljudskosti.
Govorit ću njegove riječi ne zato da bih potvrđivao svoju misao njegovom mišlju, nego da njegove iskaze još jednom čujemo. Nitko umjesto njega ne može govoriti o njemu kao on sam, porukom i oporukom koju nam je ostavio. Nitko kao on nije umio govoriti o Matici hrvatskoj, o pitanjima etike i politike, jednako u godinama kad su se u Matici pokretala važna pitanja opstanka hrvatstva i Hrvatske, kao i onda kad ju je trebalo obnavljati. Uvijek je njegov govor za Maticu bio govor za čovjeka, pojedinca i narod. I nastojanje da kulturna dobra budu posijana u narod pomoću Matice hrvatske, u Zagrebu i diljem Hrvatske.
Ponavljalo se i to je utvrđeno: pripadao je po godinama generaciji književnika koja je pokrenula »Krugove«, ali se lakše nego neki drugi od njih priključio mlađoj generaciji, onoj iz »Razloga«. Nije mogao ni znao likovati zbog tek djelomice osvojene slobode, nego je krenuo s onima koji su se pitali o sudbini jezika, o pjesništvu u oskudnu vremenu, o vremenu svakodnevnoga. O svojoj je generaciji zapisao ove riječi: »Mi smo generacija koja je otkrila da banalnost može biti demonizirana kao zadnje uporište slobode i nepredvidljive sudbine njezinih subverzija. Mi smo generacija koja je morala braniti prava najbanalnijih činjenica u svijetu. Mi smo generacija koja je morala uložiti sve svoje sposobnosti, svoj vlastiti život, da bi se pod najtežim uvjetima očuvale najbanalnije istine slobode. Na primjer: Mi smo generacija koja je morala neprekidno ponavljati, svakodnevno ponavljati s rizikom stradanja da je sloboda uvjet stvaranja. Sloboda obična, Sloboda svakodnevna, Sloboda u kojoj možemo jednostavno reći kako nam izgleda život koji nas okružuje, reći što smo i tko smo, što u tom životu želimo učiniti i biti. Zahtjev posve banalan ali strahovito opasan u vremenu u kojem smo živjeli!«
O Matici hrvatskoj zapisao je brojne tekstove i prije nego što je postao njezin predsjednik, ali i onda kad je ona postajala središnjom ustanovom hrvatskoga naroda na svim područjima duhovne djelatnosti, kad je zamjenjivala i kulturne ustanove i političke stranke, za vrijeme hrvatskoga proljeća. U Letku za Maticu hrvatsku 1971. ovako je zapisao: »Potpuno je razumljivo i potpuno je opravdano što se djelovanje Matice hrvatske u našoj javnosti često ocjenjuje. To je posljedica značenja njene uloge u kulturnom životu Hrvatske... U doba najvećih nesreća Hrvatska je upravo preko kulture dokazivala svoje postojanje, svoj život. To je bilo mjesto njenog zadnjeg otpora iščezavanju, nestajanju iz povijesti: mjesto njenih bitaka dobivenih usred strašnih nacionalnih poraza, mjesto njenog dostojanstva, njenih pobuna, njenih hereza i proročanstava.
Značenje osobnog čina u kulturi — taj prostor u kojem pojedinac ne smije popustiti! — obvezuje Maticu hrvatsku da osigurava i unapređuje slobodu koju on pretpostavlja. Ona, dakle, treba omogućiti samostalnost svojih članova! Svrha Matice hrvatske nije izdjenačavanje članstva u disciplini, nego njegovo aktiviranje u slobodi. Ona nije organizirana zato da bi izdavala naloge, nego zato da bi unapređivala i usklađivala rad za našu kulturu. Matica hrvatska nije središte moći, nego sabiralište energija naše kulture, središte u kojem pojedinac ne iščezava nego nalazi suradnju.«
O ulozi Matice hrvatske zapisao je, dok se prisjećao na prijeđene godine užurbanog, grozničava rada u godinama hrvatskog proljeća, 1971, tvrdeći da ona »svojim plodnim djelom postoji samo kao samostalno djelovanje pojedinaca, koji jedan drugoga nastoje ohrabriti... Gotovo sve njezine akcije mogu se na to svesti... Zamišljali smo Maticu hrvatsku kao najvišu i najdjelotvorniju kulturnu instituciju. Ona to još nije bila. Sve što se u njoj događalo predstavljalo je tek predradnje, tek prvo redigiranje poleta jedne nove inspiracije... Svi smo se svakodnevno čudili toj naglo nadošloj, burnoj atmosferi i energiji njezinih zahtjeva, njezinih neočekivanih perspektiva... Samo smo u taj hrvatski trenutak unijeli svoja mišljenja, svoje nadsnove, svoje nade... Udarac protiv Matice hrvatske tužno je, besmisleno i ponižavajuće pustošenje.« Na drugom mjestu još dodaje: »Matica hrvatska je pravo čudo! Toliko jada i toliko aktivnosti zajedno! Neshvatljivo!«
Zbog Matice hrvatske osuđen je na četiri godine robije koja mu je narušila zdravlje, ali nije mu ugasila san i misao o slobodi. Ta riječ — sloboda — sloboda i za pojedinca i za narod — najčešća je riječ u njegovim tekstovima; svoju je sudbinu, osobnu i pjesničku, filozofsku i političku, ogledao u razmjeru sa slobodom: slobodom govora i izbora, djelovanja i dostignuća. Njemu je rad i djelovanje u Matici hrvatskoj bilo izgradnja nove, bolje i sretnije Hrvatske. Hrvatska kao zemlja s teškom povijesnom sudbinom, kao zemlja koja je gurnuta na rub Europe, bila je ona tema o kojoj je stalno promišljao, iskazujući i na taj način da hrvatski intelektualac ne može i ne smije biti miran dok se ne riješi to bolno pitanje Hrvatske — među Hrvatima, u svijetu, u našoj misli i predodžbi: »Moja briga za Hrvatsku ni jednoga trenutka nije ovisila samo o njoj. Uvijek je to bilo pitanje svih; planetarno pitanje. A ono se najprisnije i najstvarnije postavlja u domovini: koja je naš tvarni obzor, naš jezik, naše mjesto svih perspektiva i genealogija... cijeli stvarni krug naših mogućnosti, s trenutkom i s Vječnošću. Svijet se ne zaboravlja i ne gubi u svakodnevnom jedne zemlje, nego u praznini apstrahiranja tog svakodnevnog, u misli bez pojedinca, u djelu bez bližnjih, u Vječnosti bez naših tragova... u nevinom krvniku — utopiji«.
Imao je mnogobrojna i raznovrsna iskustva s ljudima. Ponajčešće bolna iskustva jer je, uvijek nemirna duha, ispitivao što drugi misle i razmišljaju o Hrvatskoj. Jer o Hrvatskoj... »svaki od nas ima 'svoju ideju' i samo o njoj ovisi njegovo ponašanje: Hrvat napušta Hrvatsku ako ona ne prihvaća tu ideju! Mi smo narod u kojem je politička stranka važnija od domovine i od države! Granice naših uvjerenja i naših strasti su u našoj tvrdoglavosti, u prkosu i idealizmu, a ne u činjenicama svijeta. Dosljedan Hrvat — to je čovjek koji sve ima u sebi! A domovina — može tome odgovarati ili ne odgovarati (kao i svijet) što nije njegova već njezina briga... — Narod svečane i strašne ludosti.« Ili drukčije: »Hrvati su narod varka: od svake veličine među njima se vidi samo maleni dio...«
Kad se obnavljala djelatnost Matice hrvatske, on je tu djelatnost osjećao kao svoju etičku i moralnu obvezu. Govoreći u Visu, 1991, okruženu vojskom i teško dostupnu, o zadaćama Matice hrvatske i njezinih ogranaka, izrekao je jasan program: »Silno je važno da se pomoću ovih institucija (tj. ogranaka) koje smo stvorili ispune upravo one želje koje Matica od početka u sebi nosi: da hrvatski narod ne bude samo baštinik svog duhovnog dobra, nego da bude onaj tko ga neprestano uživa, stvara i unapređuje. Mi to jednostavno zovemo deprovincijalizacijom Hrvatske, oslobađanjem Hrvatske od svih provincijalnih natruha, uvođenjem cijelog hrvatskog naroda u sve ono što se zbiva, u sve ono što odlučuje o njegovoj sudbini i o njegovim djelima. Otuda je za Maticu hrvatsku tako važno ono što se ovdje događa... Možda nikada u svojoj povijesti kao danas Hrvati nisu bili svjesni činjenice da su njihove kulturne vrijednosti tako važne za njihovu sudbinu. I to je za Maticu hrvatsku pravi trenutak da se shvati njezina vrijednost, pravi trenutak da se oko nje ujedinimo, obnavljajući te spomenike i stvarajući nove, koji će za budućnost svjedočiti o vrijednosti, samobitnosti i sposobnosti hrvatskoga naroda, njegovu pravu da bude među europskim narodima, jer ima posve razvijenu, osebujnu, vlastitu i samobitnu kulturu. Tijekom cijele svoje povijesti mi smo pokazivali u svojim spomenicima da imamo jedan poseban hrvatski odnos prema svim činjenicema. To je proisteklo ne samo iz našeg nacionalnog bića, kao u svakom narodu, nego iz čudnog, osebujnog, gotovo jedinstvenog položaja Hrvatske.«
Govoreći na osnivanju ogranka Matice hrvatske u Križevcima zapitao se o njezinoj ulozi u prošlosti i sadašnjosti: »Što u tome treba učiniti Matica hrvatska? — Do sada je formativno sudjelovala u sudbini jednog naroda koji je stalno bio u različitim državnim okvirima, s različitim pravima ograničene autonomije. Od sada je to narod koji ima svoju državu, koji će unutar tog okvira steći posve nova i posve različita iskustva od dosadašnjih. Jedno je posve sigurno: ma kakav bio taj novi krajolik Hrvatske i njezin novi, budući, duhovni unutarnji smisao, njezin novi lik morat će se graditi na istom temeljnom imperativu u svijesti svih nas o važnosti duhovnog djelovanja — kulture — i onoga što ona sa sobom donosi; pune svijesti da to nije dodatak, ni ukras hrvatskog života, nego, naprotiv, temelj i njegov sudbonosni tijek; pune svijesti svakog Hrvata da mora ne samo poštivati duhovne činjenice svoje domovine, nego da mora biti prema njima aktivan: omogućivati ih, podržavati, štititi i razvijati... To nije samo naše pravo, to je i naša unutarnja dužnost, kao smisao civilizacije kojoj pripadamo — kršćanske civilizacije, u čijem je temelju posve nova, prije njezine pojave nepoznata činjenica: vrijednost pojedinca. Jedino je u toj civilizaciji on apsolutna vrijednost, jer je njegova duša besmrtna... Matica hrvatska će pokušati svojim djelovanjem uspostaviti upravo takvu duhovnu slobodu i njezina djela. Neće to moći ni lako, ni brzo učiniti — predugo smo živjeli bez slobode, osobne i zajedničke... Razvijajući institucije u kojima radimo (Maticu i njezine ogranke, opaska moja!), htio bih ponajprije da Hrvati postanu svjesni svih činjenica ovog povijesnog trenutka, da im dorastu i u duhovnom i u materijalnom pogledu, civilizacijski, radno, da sve što o Hrvatskoj govorimo i sanjamo bude na novom putu, kao dio zajedničke stvarnosti i dio osobnog života svakog od nas, jer samo tako možemo ispuniti ono što su nam štedro namrijeli stari hrvatski snovi... Domovinu kojoj je sloboda veličina i pustolovina puna svijeta.«
Vladi Gotovcu Matica hrvatska ostaje zahvalna za sva ona dobra koja je učinio njoj kao ustanovi i njezinim članovima, potičući ih na djelovanje, gradeći tako zajedno s njim onu duhovnu Hrvatsku koja je želja svih nas. U radu za domovinu i za visoke etičke principe, smatrao je Gotovac, ispunjavamo svoj život i dajemo mu onaj temeljni smisao, visoko značenje i etičku puninu zbog koje je vrijedno živjeti.
A smrt? O tome je zapisao: »Tek smrt otkriva čovjekovu veličinu! Ali, samo preko naše patnje! Bol, bol je najvidovitija! Jedino s njom ljubav može ostati pravedna«.
Josip Bratulić
Vijenac, 14. 12. 2000.
1.) Citati iz Gotovčevih tekstova preuzeti su iz njegovih Djela, iz knjiga Znakovi za Hrvatsku i Zvjezdana kuga, Nakladni zavod Globus, 1995. Urednica Jelena Hekman.
2.) Govor priređen za komemoraciju u Matici hrvatskoj, 11. prosinca 2000.
0 comments:
Objavi komentar