Plamti vatra hrvatskog Prometeja


Ugasio se životni i intelektualni žar hrvatskoga Prometeja, ali vatra što ju je oko sebe dijelio, grijući njome slobodarske, stvaralačke duše i duhove, ta Vladina prometejska vatra tu je

Umro je Vlado, ugasio se životni i intelektualni žar hrvatskoga Prometeja, ali vatra što ju je oko sebe dijelio, grijući njome slobodarske, stvaralačke duše i duhove, ta Vladina prometejska vatra tu je. Strasni, iskreni intelektualac i individualist, Gotovac je bio, jest i ostaje nadasve markantna pojava na hrvatskoj kulturnoj i političkoj pozornici, misleće pjesničko biće uznosite i ponosite heretičke geste.

Gdje god bi se pojavio i kada god bi se pojavio na javnom i medijskom obzorju, svojim bi likom, stasom, glasom i riječima punim smisla i stilske ljepote zakrilio krajolik i ispunio ga nekom vrstom himničke i tragičke poetike, poetike pojedinca osuđenoga patiti na križu osobnoga i svjetskoga, privatnoga i javnoga usudnoga Kavkaza. Kako je veoma dobro znao i razumio da je u suvremenom svijetu ulogu sudbine preuzela politika, on je i u politici patio poput Prometeja i Joba.

U uzima

Sam samcat, prečesto, i slobodan pod praznim nebom, Vlado je i u svojoj naoko trijumfalnoj i oratorskoj individualističkoj gesti bio duboko svjestan da je čovjek, ljudsko biće zapravo, i metafizički i povijesno na gubitku. A navlastito da je na gubitku u egzistenciji, te praksi i politici, hrvatskoj posebno. Čovjek pojedinac poput njega, međutim, bivao je pri tome gubitnikom herojskoga tipa, od onih ponajvećih.

U dragovoljnoj gubitničkoj visini i moći Gotovcu u Hrvatskoj posljednjih desetljeća nitko nije ravan. Ovaj vrhovni zagovornik slobode i po cijenu gubitništva, neuništivi pobjedonosni poraženik ostajao je ideolgiziranom, neslobodnom i činovničkom duhu visok i nedohvatljiv. Svoj je život i životopis ispisivao kao carske Autsajderske zapise. Taj nadahnuti rukopis započeo je još kao dječak u Imotskom, nastavio ga u Prnjavoru, Župi Biokovskoj, Lovreću i Zagrebu, a i diljem svijeta. Kao izrazito misleće hrvatsko biće, zbog mišljenja je i dopadao progonstava i zatvora.

Zbog delikta mišljenja u uzama je, u dva navrata, proveo punih šest godina. Bio je u dojučerašnjoj hrvatskoj zbilji oličenje ozdravljujućega intelektualnoga delikta u najčistijem stanju. I to zato jer se uvijek zalagao za etičku čistoću. Znao je da politika i moralna čistoća ne idu zajedno, ali nije mogao drukčije... Zato su ga nakon stvaranja demokratske Hrvatske - za koju je živio, pisao, mislio i robijao - odmah nakon što je najavio svoj mogući pohod na hrvatski politički Olimp i Pantovčak po Gromovnikovoj naredbi prikovali za Prometejevu kavkasku stijenu.

Optužen je za zločin mišljenja i filozofije, prometejstva i pjesništva, čak i za zločin etičke dosljednosti. Optužba je bila strašna. A on je svojim tvdoglavim obranama Platona i Sokrata tužiteljima samo tjerao mlin na vodu, a sebi otrov u čašu. U tim trenucima doista je bio hrvatski Sokrat, te je baš stoga i nastavio trajati u samotnoj veličini velikoga autsajdera, izmedju neba i zemlje, zbilje i ideala, mišljenja i prakse. Stoički je, odnosno sokratski podnio i zločin nad vlastitim duhovnim i fizičkim integritetom počinjen u Istri, podnio ga je u ime Hrvatske i etike.

Ulazio je Vladimir kroz zatvorena vrata, a kada bi mu se nudila otvorena, zastajao bi na njima. Ostaje, primjerice, u sjećanju kako gledateljstvu i hrvatskim građanima maše rukom s ulaza u sobu gdje Šestorka održava zatvoreni predizborni sastanak. Šuti, no na djelu je očito liberalna tjelesna retorika. Nevoljko zatvara vrata za sobom i pred nosom gledateljima i javnosti. Vidi se da je opet u nekom "deliktu sebe": žao mu je što će javnosti šmugnuti iza zatvorenih vrata, no shvatio je ponešto o politici i političkim igrama, ne može vječno biti ortodoksni čistunac i zagovornik političko-etičkog paradoksa, tako se ne ruše totalitarizmi i samovlašća!

Kao da je tada želio reći: i on je sposoban za vlast, čak je voli, uvijek ju je, možda, volio, no bio je nevježa i naivčina, no vrag je odnio šalu, valja nešto poduzeti, vrijeme je za odlučne promjene. Kao da je u tom trenutku bio odlučio ne biti više Velikim Gubitnikom koji bi u hrvatskoj političkoj i stranačkoj krčmi od spretnih, svima mastima premazanih suparnika izgubio i u igri zavičajne šijavice s istom lakoćom s kojom gubi i ključeve Amruševe, predsjedničke izbora, a katkada i živce.

Divna oporuka

Kanda je poručivao: došlo je vrijeme da izravna svoj račun sa stoljećem, sa samim sobom, svoj račun sa svojim slučajem, slučajem Hrvatska, slučajem demokracija i slučajem Tuđman. Baš kao što je najavio u eseju Račun stoljeća: "Bez obzira hoću li biti pobjednik ili ne, mislim da moram izdržati, jer, kako sjajno kaže Rilke, tko govori o pobjedi?! Izdržati je sve!"

Gotovac je izdržao. Izdržao je do kraja u svojoj intelektualnosti, individualizmu, etičnosti i samoći. Mnogi su ga htjeli vidjeti kao hrvatskoga Havela. No čini se da je bilo prerano i za Vaclava Vladu i za Hrvatsku. Izdržao je do kraja u svojoj uspravnosti, pa ako i nije bio pobjednik, bio je Prometej za Hrvatsku, ljudsku slobodu i izbor. A da je uspio prometejski izdržati, dokazao je i prigodom nedavnoga proglašenje počasnim predsjednikom Liberalne stranke, koju je i osnovao. Tada je rekao, otprilike: Izgubio sam funkciju, ali sam dobio slobodu, imat ću manje vlasti, ali više slobode. Oporuka vrijedna divljenja i sljedbe.

Bože V. Žigo

Slobodna Dalmacija, 8. prosinca 2000.