Vlado Gotovac: »Opasni prostor«, i »Jeka«
Postavljajući se između svijeta i misli o njemu, znači između istine i ljepote, poezija zadobiva gnoseološki karakter. Naizgled prevrat, u biti je to razrješenje kojemu je poezija uvijek težila: »spoznaja postaje cilj kojem napori bivaju podvrgnuti. Oklijevanja, nesporazumi i slabosti udaljeni su, budući su nespojivi s razumom i slobodom, koja je zakonitost u najpunijem smislu riječi. Time poezija prerasta u neophodnost pjesnikova promišljavanja svijeta, kojim on zauzima odnos prema dosljednosti svoga bića. Pred prazninom koja se otvara u neskladu stvari i mišljenja, dvostruka je sumnja dovela poeziju cjelovitosti: ako je ljepota dosada bila isključivo fenomenološkog karaktera, odnosno ako je forma bila njen sinonim, onda je bila istinita sama po sebi. Tu se, znači, nametala unutrašnja nedovršenost bića, čime je poezija ostajala u neispunjenosti. U ovom slučaju, forma shvaćena kao odnos riječi, a ne njoj implicitna, postaje teror i pretendira na isključivost. Razvijajući privlačnost svog isijavanja, forma iskazuje istovremeno rascjep koji postoji između skrivenog smisla i čitačeve proizvoljnosti. Težnja da se oni objedine navodi poeziju da nastoji ostvariti saobraznost svoje pojavnosti sa svojim bitnim značenjima. Time ona ostvaruje težnju k istini koja je cjelovitost i sada je ljepota u punini njenog smisla. Nastojanje da se savršeno podudaraju misli o bitku s pjesnikovim bićem, ulijeva joj snagu jednog svijeta: poezija više nije obnavljanje, već stvaranje. I to je pravi karakter spoznaje: čovjekovo, pjesnikovo djelo znak je njegova sudjelovanja u svijetu i obilježava njegovu sudbinu. Poezija je tako još uvijek lijepa po sebi i za sebe, jer su relacije neuništive ma koliko predstavljale samo okvire bitka, ali lijepa je nada sve po svojoj istinitosti. Znači, pjesnikova težnja da ostvari cjelovitost svoga bića omogućava poeziji, sada gotovo kao autonomnoj pojavnosti, da bude važeća između svijeta i misli o njemu. To poučava da je pjesma istinita u koordinatama pjesnikova zbivanja, a lijepa u relacijama van njega. Istinita je za pjesnika jer mu omogućava ostvarenje saobraznosti i punine i da ga time potvrdi: van njega, odnosno za nas, ona to fenomenološki može biti, ali ne mora. Onda kad nije, ne omogućava nam ostvarenje punine doživljaja, jer njena istinitost biva preslaba. To je slučaj s većim dijelom poetske produkcije, kada pjesnik ne može nadvisiti okrug svoga bitka da bi nam ukazao na njegovu svrsishodnost. Mi eventualno možemo priznavati njegovu ljepotu, jer mada je i ona istina, opet je fenomenalnost. Doduše, i tu postoje neslaganja, ali tada je već riječ o iznimno lošoj poeziji. Međutim, drugi i izuzetni slučaj, kad istinitost pjesnikova postane i naše saznanje, omogućava nam cjelovitost primanja i time upotpunjava naš bitak. To je gnoseološki karakter kojega poezija zadobiva budući istinitost prelazi njen okrug bitka. U tome je bez sumnje njeno važenje, ali se krije i moguća sumnja. Ako je riječ sama sobom značajna u širini svoga dometa, u rasponu svojih značenja, onda je njena poetska vrijednost isključivo u proizvoljnosti. Znači, neodređenost je ljepota, jer nije strogo vezana uz bitnost riječi, koja je uostalom teško saznatljiva. Otvoren je tako put kojekakvim imputacijama značenja, koja omogućavaju riječi da nadvisi pjesnika. Od te slobode počelo je kretanje k razumu i riječ se postepeno svodila na svoju bitnost. Takvim preciziranjem sužava se neodređeni okrug pjesnikova bitka, a riječ odlikuje jednoznačnošću. Iz tog identiteta pjesnika i riječi rađa se spoznaja istinitosti poezije. Znači, potrebna je cjelovitost pjesnikova bića za ostvarenje istinitosti poezije. Sumnja je sada, da li tako precizirana riječ još posjeduje poetske kvalitete. Naprotiv, ostvarujući se potpuno, riječ formira nove kvalitete koje su njena istina. Ta dovoljnost samoj sebi upravlja riječ k saznanju, jer je zbog isključivosti smisla moguće samo napredovanje. Ovim povodom zbirka Vlade Gotovca »Opasni prostor« (Mladost, Zagreb, 1961), govori o svom pregnuću da se u poetskom djelovanju, znači ispunjavanju svoje suštine, neprekidno ostvaruje istinitost poezije, strast koja je a priori stigma veličine, a ovim ostvarenjem svoja potvrda.
Kompleksnost pjesnikova lika uvijek se ostvaruje preko riječi: ona je najprije modus njegova isražavanja, znači fenomenalnost bića, a zatim samostalno biće, forma. Ako se govori o profilu Gotovčeva mišljenja i doživljavanja, koje uvjetuje privlačnost njegove riječi, on se nameće kao izuzetno interesantna pojava. On ne slijedi razvoj poetske misli, već nastoji da je novu formira, zato je njegovom izrazu najprijemljiviji epitet modernost i suvremenost. Znači, to su asimilirane i nadživljene najizrazitije kvalitete moderne poezije: zbog njegove spontanosti i nesustegnutosti to su i manifesti.
Nema više bohema mi smo stručnjaci i samo
diletanti
imaju još nešto hrabrosti
Stihovi su najpodesniji za pisanje eseja
(iz pjesme »Da zrno ne ugine«)
Time Gotovac gotovo proklamira svoje težnje i nastojanja da biće poezije bude ona sama, ali uvijek u kompliciranim relacijama prema našoj sudbini. Tom čistoćom koja izvire iz prirode riječi svedene na bitno značenje, on se približava cjelovitosti poezije jer je sačinjena od bitnog dijela pjesnikova bića. Time poezija nije surogat, ali odakle Gotovcu saznanje o neminovnosti življenja stihom? Točnije, kakvo je to saznanje?
oskudica i nužnost
Mišlju odsječen od sreće, proširuje se okrug čovjekova bitka na jedno novo područje koje ga upotpunjuje. Čovjek pronalazi svoj znak, riječ se isto tako svodi na znak predmeta, dešava se čudo rađanja. Biće prikraćeno za želju nadvisuje svoje siromaštvo, sudjelujući s drugima u njihovoj boli. To je naziranje Gotovčeva saznanja:
Na početku bijaše ova ista, bitna oskudica:
Nikad u čovjekovu životu nije bilo više sreće.
Jedini on među svim bićima odmah ostade
bez onoga, što je iznad svega želio.
I nikad se ne smanji oskudica.
Na bezbroj načina sreće je malo.
To je prvo čudo ovoga svijeta.
(iz pjesme »Još jednom obraćen zemlji«)
Time je nesreća čovjekova ona bitna punina koja ga privodi riječi. Osjećajući potrebu sredstava koje bi izjednačilo tu nesreću, čovjek otkriva pjevanje. Tako u vremenu koje je oskudno »jer mu nedostaje neskrivenost biti boli, smrti i ljubavi«, pjesnici postaju »odvažniji no bitak bića. Oni odvažuju okrug bitka. Oni odvažuju govor.« (Heidegger). Evo te konfrontacije (u istoj pjesmi) koja od saznanja:
Na početku bijaše ova ista, bitna oskudica:
odgovara početak poezije:
U početku je čovjek bio neiskusan, pa propjevao.
To definitivno uočavanje da jedino odvažnost riječi može održati u ravnoteži biće lišeno neophodnog, ne poražava već privodi punini okrug bitka. Što je saznanje bliže identitetu htijenja i bića, to je prije smrt na pomolu. Samim svojim postojanjem smrt nadopunjava biće, a pjesma je učestvovanje u umiranju. Ona je prevaga i važenje koje ispunja bezdan bitka i omogućava pjesniku, čovjeku, da iako bez sreće, ostvari mogućnost njenog traženja. Upravo tu dešava se obrat, jer probijajući se od površine pjesme i života k njihovoj bićevitosti, pjesnik se obraća širokim unutrašnjim prostorima. Odatle moranje: u procesu preobraćanja uspostavljaju se odnosi i biće se, kao voljno, suprotstavlja stvarima. Tada (Gotovac) otkriva situaciju kad je voljni odnos poništen i kad se stvar nameće prisustvom:
Jer što je od života preveliko za nas
Koje su stvari prema nama
(iz pjesme »O moji mornari«)
Iz odnosa stvari prena nama proizlaze savladavanje te stvari, pobjeda bitka nad ništavilom. Jer mada stvar ne nadvisuje okrug bitka (bila bi to ruža, odnosno cvijet), bol, smrt i ljubav veće su od bezdana bitka. (»Jednaki od ljubavi koja ne navikava na zmrt« i »Jer ničija se bol ne mijenja«). Stvar pema, prisiljava biće da je savlada iako je ono, kao voljno, prvo nju upoznalo. Bez obzira na to, savladavanje postaje pjevanje: time je ono moranje. Uspostavlja se ravnoteža bitka jer pjesma nadomješta sreću, a pjesnik nastoji pronaći bit svoga pjevanja. To je napor da se biće identificira s pjesmom koju je stvorilo jer bi tako omogućilo svoju cjelovitost. Jedino se tako može biti na tragu istine, ali presmion ili odviše nesretna, pjesnik preostaje i van pjesme. On je u naporu da riječ osvijesti, kako bi otkrio misao: to je izlaganje.
Ja ustajem da ti se izložim ja izlazim
Ja ne pomažem stvari ja se uporno postavljam
Samo se započeo moj tegoban posao ULAZAK
Bez toga malo me preostaje pjesma me ne uzima
(pjesma »Ulazak«)
U ravnodušnoj upornosti biće se naturava riječi, koja je njegova svijest, ali saznanje boli, smrti i ljubavi premašuje njegov bitak. Time je pjesma veća od pjesnika jer on nije u njoj cjelovit. Možda je on to samo u trenutku, ali pravi čas za stvaranje nije omogućen. Pjesnik je podijeljen na htijenje i mogućnost, pokušavajući da ostvari pravi trenutak. Njegovo je biće u opreznosti da ta podvojenost ne odvede uništenju, jer je to istovremeno i smrt pjesme. Ona je cilj kome se žrtvuje i sreća i bitak, ona je zanos. Pjesma je zato danas nada i ostvarenje svijeta, izlaz kojemu se obraća očekivanjem prenapregnuta svijest. Očišćenjem pjesmom koja je zbog istinitosti cjelovito biće, saznajemo i svoju bit i ulogu. Takav optimizam imanentan je stihu, jer on potječe iz istine gdje nema zavaravanja. Čovjek zadivljen energijom materije spoznaje važnost ostvarenja istinitosti svoga bića. Bivajući, međutim, izvan ostvarenja sreće, on pokušava prigrliti pjesmu kao nadu i zanos.
Mi možemo samo u pravi čas biti. Tako se
sačuvati RAZLAGANJA.
Očito je da Gotovac uočava strah bića, ali poznaje i nadu:
O, neka opet zanos smijeni očekivanje!
Očekivanje što nas RAZLAŽE…
(iz pjesme »Djelo nije lako«)
Time je otkrivena opasnost vremena u kojem pjesnik jest, što znači da je naslućeno uništenje (»Ako smo puni nastojanja da i naše vrijeme ima svoje pjesnike / Moramo potražiti njegovu opasnost«). Pred strahom od svijesti, koja uvlači u nova saznanja, odnosno u neprekidno nove svjetove, biće se zadržava na području pjesme. I to je relacija prema našoj odsutnosti iz burnog življenja, jedini naš zaštitnik u vrtlogu otkrića. Možda je to slabost i ustupak ljepoti, ali potreban zbog stvaranja. Ova se situacija svakodnevno formira i biće postepeno nalikuje svome strahu. Rješenje je (Gotovčevo) možda polovično. Uočena je prijetnja da se uništi pjesma:
Svaki dan se stvara ta kruna uništenja
ali je reagiranje bezbrižno i kao da za trenutak dopušta sreću.
Kakva avantura usred toga pisati pjesme
(iz pjesme »Učestvovanje«)
Međutim, područje pjesme koje se tu za trenutak prispodobljuje okrugu bitka odmah biva prošireno (»To potpuno uspinjanje iz svake sreće«). Ta podvojenost i izostavljanje, tragične su posljedice necjelovitosti bića. Nemajući skrivenost svojih bitnosti pjesnik se ne može pripojiti svijetu. On ju ne naliči, već ga iskrivljava, da bi za njega (svijet) njegova (pjesnikova) bol bila vjerodostojnija. Ne zna prem čemu ide, jer mu je istina, cjelovitost dakle, gotovo nesaznatljiva (»Cjelina — to je nešto najzgonetnije«). Ponovo su to koordinate našeg današnjeg nesnalaženja kada se ne možemo potpuno ostvariti, jer previše pateći otkrivamo naš bitak. Pjesma je tako ideogram čovječanstva. Prepuštajući se ranjavanju, biće ima priliku za pjesmu, ima vrijeme, ima mogućnost ostvarenja. Ima šansu da trajanje riječi, znači postojanje i smiono potvrđivanje, usporedi sa svojim životom. Riječ, jednom osamostaljena, može nadvisiti pjesnikovo biće. Ako se to dešava, ljepota biva snažnija od istine i više ne postoji mogućnost saznanja. Čitava je današnja poezija upravo u toj usporedbi, jer jefetišizam riječi prijetio uništenjem ostvarenja saznanja. Tu se, međutim, dešava obraćenje, koje čitavu poeziju privodi stalnosti.
Živote moj trajan prema riječima
(iz pjesme »Lišće na peti«)
Slijedi, da pjesnikovo biće ipak vlada riječju i u tome se krije razlog njene preciznosti i jednoznačnosti. Istina, za ljubav ljepote.
Riješivši tako porijeklo svoje želje da živi stihom, objasnivši sebi smisao oskudice, Gotovac osniva pjesmu. Tu je najprije pitanje zadatka: pjesma je obred i njeno je stvaranje stoga posvećeno posvećenima. Gotovo da je religiozno tražiti njenu svrsishodnost, ali kad nije više proizvoljnost već saznanje, mora obuhvatiti nečiji bitak. Time ima i cilj:
U svijetu koji se svakodnevno
ruši ti moraš pomoći da izdrži ono, što je
čovjeku potrebno.
(iz pjesme »Podneseno za života«)
jer postoji i za druge. Takvo obraćanje čini da se pjesnik usmjerava istinitosti i biva sav zaronjen u pitanje (»Otkud neizrecivom takva punina«). On više nema kamo nego k pjevanju (»Ako se moram potruditi nekud samo ću do pjesme«), jer to je jedini put ostvarenja saobraznosti bića sa samim sobom. Nedoumica bitnog iskona pjesme osnovni je problem za savladavanje; poslije toga okrenuti se pjesmi samo je nužnost. Cilj je jasan, ostvarljiv i blizak: biće gotovo ima mogućnost da ostvari svoju cjelovitost. To je napor da se područje pjesme poklopi s okrugom bitka.
Pokušavajući da pjesmu uzmem kao nužan oblik
U kom pregledavam zakone kojima se moram pokoravati
(iz pjesme »Ars poetica«)
Napor je očit iz pokušaja, a istina iz zakona. Pjesma stoga nije identična s okrugom bitka, jer bi onda ostala u pjesniku. jedino suvišak i preostajanje uzrokuju potrebu i želju za priopćavanjem. Time pjesnik negira svoju negaciju i potvrđuje se: pjesma je, dakle, odvažnost (»To je najvažniji razgovor što ga ljudi vode«), jer jedino u okrugu govora postaje biće. Da njene granice odgovaraju pjesnikovom bitku, uništila bi samu sebe, odnosno, ne bi se ni pomolila iz okruga bitka. To poučava da je necjelovitost bića, dakle odsustvo sreće, uvjet rađanja pjesme. Prostor za bol, kako kaže Gotovac, prerasta u nužnost, a taj je imperativ predestiniranost pjesnikova važenja, sudbina koja se pjevanjem potvrđuje.
STVARNI PROSTOR
Ovim dosad, misao Vlade Gotovca iskazana je kao njegova bitna osobina. Ona je istovremeno i povod i cilj, jedan paradoks moderne poezije. Pokazano je da ima svrsishodnost, znači smisao, ali je ipak najvažnije njeno vraćanje na samu sebe. Možda je to, prividno, svojevrsni larpurlartizam, ali samo prividno, jer istina nikad ne postoji zbog sebe sama. Time je ujedno i precizirana priroda te poezije: do maksimuma lišena svih suvišnih opterećenja, uobičajenih značenja, blagoglagoljivosti i sentimentalnosti. Posjeduje preciznost riječi i stamenost konstrukcije stiha, a sve te osobine su i Gotovčeve. Takve su determinacije jedne poezije više-manje suvišne kad se tvrdi da njena vrijednost nije u ljepoti, već u saznanju. Moguća je i ovakva inverzija: nepotrebno je spominjati ljepotu kad je napuštena i nema je ili kad je saznanje ljepota. Uglavnom su to smicalice i potrebno je otkriti položaj Gotovčeve poezije kad je već poznat njen zadatak.
Koliko je god pjesma svoja, ona je i u relaciji prema nama, u stvari, jedino tako i jest. Jedino tako ona se ostvaruje, inače bi ovladao privid; stoga postoji pravo da se za pjesnike kaže:
Ali vi sporo osvajate stvarni prostor
Vaša sudbina traje između vas i svijeta
(iz pjesme »Tu za uvijek pijete«)
Osvajanjem stvarnog prostora biće dokazuje svoju prisutnost; ono je stoga samo u djelovanju, znači kao voljno. Sporost biva temeljitost pa »i u najvećem zanosu«, a stvarni je prostor raspon pjesme. To je širina njenog obuhvaćanja bitka i naslućivanje vječnih vraćanja: mijenjanje, umiranje i osvajanje. Pripajajući sebi smrt, biće osigurava dobitak i puninu: prostor pjesme postaje poprište pjesnikova bića. Uz sudjelovanje boli, koju treba ostvariti formira se sudbina bića: ona je pjevanje, djelovanje, Gotovčeva opsesija. Pjesma dakle traje između pjesnika i svijeta, između svijeta i misli o njemu, znači između istine i ljepote. Tako smo potvrdili gnoseološki karakter poezije i Gotovčevih napora. Međutim, upravo to — između — prilika je da se pjesna definitivno ostvari i time preostane van pjesnika. On je spreman na nju i zanos:
To smanjivanje razmaka između mene i svijeta
STALAN DOBITAK
(iz pjesme »Ne neizrecivo nije daleko«)
znajući da se njima bogati i upotpunjuje, jer pjesma je čisti dobitak pjesnikovu biću. Biće biva otvoreno tom dobitku, ali ga očekivanje ostvarenja razlaže (»Život jedan dobitkom rastvoren«) i dobitak postaje prijetnja:
O kakav dobitak okružen ništavilom
(iz pjesme »O dušo zlokobna uzgojena
protiv sviju«)
Tu bi se ukazao razlog Gotovčevoj trpkosti i gorčini kad bi se njegova poezija ispunjavala dobitkom. U tom bi slučaju bila samodovoljna i isključiva, neprobojna i tuđa. Naprotiv, dobitak nije pjesniku kruna, možda je to prije uništenje. U svakom slučaju to je odricanje od sebe koliko je potrebno za sudjelovanje u svijetu:
Još jednom dužnost, da se pjesnici odreknu sebe,
Koliko je potrebno svima!
(iz pjesme »Još jedan poziv«)
Ovo govori o biću koje nije izdvojeno, čija je svrha tuđi život i sudjelovanje u njemu riječima, što je pjesniku jedino moguće djelovanje. Ono ga međutim približuje smrti, jer je izdvojen saznanjem i naporom da ju (smrt) promisli, znači uništi. Pjevanje je time Gotovcu otkup smrti, najvrednije što može biti pjesniku. Znajući temelje svoga bića, on pjeva njihov rast i time im ostvaruje cjelovitost. Tako mu djelovanje poprima važenje napora k istini i istraživanju okruga bitka. Da ga parafraziram: on je, dakle, od pjesnika čija sudbina traje između njih i svijeta, a smanjivanje toga razmaka nije samo dobitak njegovu biću već i našem, što je ispunjavanje poezije; sudbina mu je pjevanje, a pjesma nužnost.*
Igor Mandić
Vijenac, 14. 12. 2000.
* Mislim da je nepotrebno u jednoj ovakvoj analizi nabrajati sve moguće superlative Gotovčevoj poeziji, koja je danas kod nas jedna od najznačajnijih, jer i sama analiza o tome govori. Naglašavam da je ovo prisup samo najbitnijoj komponenti njegove poezije i da nije bilo govora o drugim interesantnim problemima (ključne riječi, faktura stiha, pitanje utjecaja Rilkea i dr.), koji ipak ne mogu nadvisiti važnost njegove misli.
* »Književnik« br. 24, Zagreb, lipanj 1961.
0 comments:
Objavi komentar