***





Tko te ostavio živog? Tko ti dao sjenu
da potope njome vučeš! Jer si morao
pljunuti užitak i oznojiti arenu
da odgojiš suze ondje gdje bi orao
iščupao sebi srce. I čemu si ime
već da predmeti ga mogu s tobom dijeliti,
ne bi li te, odsutnoga, odmijenili time,
što su istom šutnjom kao voskom preliti.

...........................

A pjesnici, čemu, mnogo još nakon Adorna,
vuku tanke niti besmislenog usuda.
Nedužnost je naša samo na smrt tvrdokorna,
kopija po slici nekog drevnog odvrgnuća.
Tek stranice što se pismom prazne, tu su da
raznesene budu — žetva, žuta i sve žuća.

21. 6. 1981.

Zvonimir Mrkonjić