Odjeci iseljeničke književnosti


Željka Lovrenčić, Tragovi iseljenih Hrvata (u književnosti i izvan nje),
DHK – Ogranak u Rijeci, Liber, Rijeka, 2009.


Neosporno vrijedno djelovanje poznate hispanistice, prevoditeljice i književne kritičarke Željke Lovrenčić iznjedrilo je zanimljivu knjigu bogatu sadržajem. Riječ je o iseljenim Hrvatima, književnicima, koji su u dalekom Čileu i drugim zemljama Južne Amerike (Argentina, Bolivija, Ekvador, Peru, Urugvaj) stvorili vrijedan književni opus.

Knjiga Tragovi iseljenih Hrvata obiluje književnim informacijama i književnim prikazima o znamenitim književnicima i njihovim djelima (Andres Morales Milohnic, Ramon Diaz Eterovic, Antonio Scarmeta, Juan Mihovilovich Hernandez, Zinka Saric i drugi). Doista, imena književnika hrvatskih korijena koji djeluju na španjolskom govornom području, otkrivaju nam bogatu paletu njihova stvaralaštva i njihovih životnih putova. Obilje činjenica koje nisu samo upoznavanje postojećega, nego i prihvaćanje, zahtijeva od nas strpljivo i pomno iščitavanje. Očigledna težnja duhovne volje odvodi nas u neke neotkrivene svjetove, mameći specifičnom egzotičnošću nepoznatog. U naglašenoj akribijskoj želji da nam otkrije što više životnih sudbina i relevantnih književnih fakata, autorica u nama budi neočekivane impulse koji se preobražavaju u intelektualni poriv da spomenuta djela pročitamo na španjolskom. Možda bi u budućnosti, idući tim tragom, trebalo osmisliti neku dobrodošlu hrestomatiju koja bi na jednom mjestu skupila najbolja prozna i pjesnička djela iz tih južnoameričkih prostora. Naravno, na hrvatskom jeziku. Tako zamišljeno i realizirano djelo moglo bi ući i u srednje škole, što bi zasigurno pridonijelo upoznavanju književnika hrvatskoga podrijetla, jer dobra literatura može premostiti razlike između udaljenih svjetova. Može ih spojiti i približiti jedne drugima.

Osim na španjolskom govornom području, knjiga bilježi i djelovanje istaknutih Hrvata u Sjevernoj Americi, Australiji i Europi. Ono što autorica posebno ističe vezanost je naših ljudi za stari kraj, usprkos nepoznavanju hrvatskog jezika. Razumljivo je da su se prilagodili zemljama u kojima žive, ali lijepo je znati da nisu zaboravili Hrvatsku. Uobičajeno je da se iseljeni Hrvati, ma gdje bili, nazivaju dijasporom. Meni ta riječ grčkoga podrijetla izaziva nelagodu, jer doslovno znači rastepenost, rasutost. A naši Hrvati u iseljeništvu, u književnosti i izvan nje, osmislili su svoje postojanje u tom svijetu i nisu dotepenci, nisu rasuti. Oni su i tamo svoji, a njihovo hrvatsko podrijetlo samosvojna je aura vitalis, životvorna snaga koja ih odlikuje. O tome na specifičan način govori i ova knjiga.

Na kraju valja istaknuti predana nastojanja prevoditeljice Željke Lovrenčić da prijevodima približi hrvatsku suvremenu književnost španjolskom govornom području u nekim zemljama Južne Amerike, a posebno u Čileu. Događa se da entuzijazam i vjera u zamišljeni projekt rezultiraju uspjehom. Upravo to želimo autorici ove knjige.

Ljerka Car Matutinović
Vijenac, Broj 424, 3. lipnja 2010.